Jajce, grad kraljeva i simbol bosanske historije, postao je još jedan dokaz političkih dogovora koji su razarali Bosnu i Hercegovinu tokom devedesetih godina. Dana 29. oktobra 1992., srpske jedinice su ušle u Jajce, a više od 25.000 Jajčana bilo je prisiljeno napustiti svoje domove. Grad, koji je bio simbol bosanske kraljevske tradicije, postao je žrtva dogovora između srpskog i hrvatskog političkog vrha, predvođenog Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom.
Trgovina teritorijama i stanovništvom
Prema svjedočenjima iz tog vremena, dogovor Miloševića i Tuđmana uključivao je razmjenu gradova u Bosni i Hercegovini: Trebinje i Prevlaku, s jedne strane, za Jajce, Bosanski Brod i Odžak, s druge. Ova etnička trgovina, koja je zanemarivala ljudske sudbine i kulturno naslijeđe, bila je fokusirana na postizanje teritorijalne kompaktnosti i razmjenu strateških resursa, poput hidroelektrana u Jajcu i Trebinju.
Božidar Vučurević, tadašnji lider Trebinja, priznao je da je Trebinje bilo predmet pregovora zbog interesa Hrvata, dok je Smiljko Šagolj opisao Jajce kao “žarko željeni hrvatski stolni grad”. U stvarnosti, ovaj cinični politički projekt doveo je do masovnih egzodusa stanovništva i zločina.
Pad Jajca: Dogovorena izdaja
HVO je krajem oktobra 1992. planski napustio svoje položaje, ostavljajući Jajačku brigadu Armije RBiH potpuno nezaštićenu pred naletom srpskih snaga. Već 23. oktobra, srpske i hrvatske vojne komande uspostavile su direktnu komunikaciju kako bi koordinisale preuzimanje grada. Srpski vojnici su ulazili u rovove koje su napuštale jedinice HVO-a, dok su civilne kolone izbjeglica, pod stalnim granatiranjem, bježale prema Travniku i Gornjem Vakufu.
Borci Armije RBiH u Jajcu bili su zatečeni razmjerom izdaje. Oficiri su svjedočili kako su srpske snage već zauzimale položaje koje su napustili njihovi saveznici iz HVO-a, dok su putevi bili prekriveni civilima koji su očajnički pokušavali pobjeći.
Etnička trgovina u praksi
Pad Jajca bio je samo jedan primjer etničkog inženjeringa koji su Milošević i Tuđman provodili u Bosni i Hercegovini. U Trebinju, proces etničkog čišćenja započet je u januaru 1993. godine. Bošnjačko stanovništvo je protjerano, njihove džamije uništene, a oni sami prebačeni u Crnu Goru. Istovremeno, Crnogorski lideri Momir Bulatović i Milo Đukanović izrazili su zabrinutost zbog dolaska Hrvata u Trebinje, što je dodatno naglašavalo nelagodnost unutar regionalnih političkih struktura.
Ratni cinizam i međunarodna šutnja
David Owen, međunarodni mirovni posrednik, posumnjao je u “predaju” Jajca od strane srpskih snaga hrvatskim trupama 1995. godine. U svojim memoarima, zabilježio je kako mu je cijela operacija djelovala kao dio dogovora da Hrvati, a ne Armija RBiH, zauzmu grad. Slični obrasci viđeni su u Šipovu i Mrkonjić Gradu, gdje je bosanskohercegovačka državnost dodatno razarana političkom i vojnom saradnjom srpskih i hrvatskih snaga.
Zaključak: Cijena izdaje
Trgovina gradovima poput Jajca i Trebinja ostavlja neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine. Ovi dogovori, vođeni političkim ambicijama Miloševića i Tuđmana, ostavili su hiljade ljudi bez domova, dok su nacionalno miješani gradovi postali simboli razaranja i zločina. Bosna i Hercegovina je preživjela, ali rane tih godina ostaju otvorene, podsjećajući na cijenu izdaje i nemilosrdnu politiku podjele.
Ovo nije samo historijska priča, već i upozorenje da su mir i suživot krhki i da ih treba braniti pred svakom prijetnjom nacionalizma i politike podjele.
Izvor: Nap.ba
