Milujući pogledom sinovljev mezar, iz kojeg, kao što je slučaj s ostalim mezarovima i grobovima na Aleji mladosti, uslijed sunčeve svjetlosti isijava bjelina koja posmatrača tjera da zaškilji i potresni prizor posmatra kroz trepavice. “Bilo je toliko krvi na podovima hodnika da su neki proklizavali. Komšinice su mi govorile da se ne brinem jer im je neko rekao da Adnan prima infuziju, a ja sam, ni sama ne znam zašto, odmah potrčala ka Patologiji. Dok smo ulazili, čuli su se vriska i plač roditelja koji su prepoznavali svoju djecu. Meni policajac nije dao da priđem i pokušao me umiriti. Gledala sam ubijenu djecu bez ruku, nogu i glava i u tom trenutku vidjela sam patike koje su virile ispod čaršafa. Vrisnula sam da je to moj sin”, potresno priča Zekija Beganović-Mahmutović iz Tuzle, majka koja je te majske večeri, u danu koji se u bivšoj državi slavio kao Dan mladosti, ostala bez sina. 

“Moj sin Adnan ubijen je četiri dana nakon svog 16. rođendana u masakru na tuzlanskoj Kapiji, 25. maja 1995. godine, s još sedamdeset mladića i djevojaka, granatom ispaljenom s položaja Vojske Republike Srpske s planine Ozren. Na Odjeljenju za patologiju prepoznala sam njegovo beživotno tijelo, prekriveno bijelim čaršafom, po patikama koje su virile ispod čaršafa, a koje sam mu, uprkos oskudici tih ratnih dana, uspjela kupiti kao rođendanski poklon.”

Ovako je priču za Stav počela Zekija Beganović-Mahmutović iz Tuzle, majka koja je te majske večeri, u danu koji se u bivšoj državi slavio kao Dan mladosti, ostala bez sina.

Utjehu joj je, priča, pružalo to što je preživjela kćerka Adna, od koje se godinu stariji brat Adnan nije odvajao i koja je kobne večeri bila s njim u parku nekoliko minuta prije pada granate. Pet godina poslije, neopisivu radost u njen život unijelo je saznanje da će roditi dječaka. Dileme, kaže, nije bilo: nazvat će ga Adnan, imenom stradalog mu brata.

Samo da se nešto dogovori s drugom

“Svi su mislili da su Adnan, koji se rodio 1979. godine, i Adna blizanci. Kada smo Adnana upisivali u školu, Adna se javljala da odgovori sve što bi ga pedagogica pitala, pa smo i nju upisali u isti razred. Poslije osnovne, Adnan se upisao u Srednju saobraćajnu školu, ali je nije završio jer je poginuo kada je bio drugi razred. Bio je vrlo pažljiv i volio je društvo. Svaki dan poslije posla, znajući da imam problema s proširenim venama, grlio me i pitao: ‘Bole li te noge, mama?’ Svirao je harmoniku, a naročito je volio Šehidski rastanak od Safeta Isovića. Čak je i sestru naučio da ga svira, a kada bih ja bila ljuta ili neraspoložena, došao bi s harmonikom, pa bi mi svirao i pjevao. Živjeli smo sa svekrom Muhamedom i rahmetli svekrvom Hanumicom u naselju Ši Selo. Muž mi je poginuo 1993. godine. Ispod našeg prozora uvijek su se igrala djeca, a kada su malo poodrasli, Adnan bi s praga viknuo: ‘Mama, daj ti nama harmoniku.’ Čim bi zasvirao, eto ti idu djevojčice i dječaci. Bude ih puna avlija. Njegove dvije harmonike, veću i manju, i danas čuvamo, ali na njima niko više nikad nije svirao”, prisjeća se Zekija.

Milujući pogledom sinovljev mezar, iz kojeg, kao što je slučaj s ostalim mezarovima i grobovima na Aleji mladosti, uslijed sunčeve svjetlosti isijava bjelina koja posmatrača tjera da zaškilji i potresni prizor posmatra kroz trepavice, Zekija priča o tome kako se Adnan našao na Kapiji.

“Mada je Tuzla bila neprestano granatirana, taj dan, do tog strašnog događaja, nije pala nijedna granata. Adna je otišla s društvom iz ulice. Kazala je da će biti u Gradskom parku, a Adnan je obećao da će doći po njih kako se djevojke noću ne bi vraćale same. Našao ih je ondje i objasnio da će skoknuti do Kapije jer se mora naći s Murisom Fatušićem da se nešto dogovore. Rekao joj je da će se odmah vratiti i da ga za pet minuta čeka da idu kući. U vrevi mladih ljudi, željnih normalnog života, koji su se malo opustili, moj Adnan je našao Murisa. Granata je pala dok su se pozdravljali”, navodi Zekija, dodajući da je Adna došla kući, ali o Adnanu ništa nisu znali.

Na licu mu se vidio strah

Kada je, priča naša sagovornica, vidjela na televiziji da je mnogo omladine nastradalo, a Adnan se još nije vratio kući, izdiktirala je televizijski oglas u kojem je navela broj telefona i pitanje zna li iko šta je s Adnanom Beganovićem.

“Tih nekoliko sati mislila sam da se uplašio svega što je vidio pa se, zbog straha od ponovnog granatiranja, negdje sakrio. Kako mi se niko nije javljao, sinulo mi je da je možda povrijeđen, da je bez svijesti i da nije u stanju doktorima reći kako se zove, pa niko i ne zna kako mu je ime. Čim sam na to pomislila, iz kuće sam istrčala bosa, a za mnom je u Univerzitetski klinički centar Tuzla krenuo i svekar Muhamed, kao i nekoliko komšinica. Neopisiv je bio užas koji smo zatekli u bolnici! Ljekari i medicinari su žurili, neprestano radeći i pokušavajući spasiti one za koje je bilo spasa. Neprestano su pristizali novi ranjenici.

Bilo je toliko krvi na podovima hodnika da su neki proklizavali. Komšinice su mi govorile da se ne brinem jer im je neko rekao da Adnan prima infuziju, a ja sam, ni sama ne znam zašto, odmah potrčala ka Patologiji. Dok smo ulazili, čuli su se vriska i plač roditelja koji su prepoznavali svoju djecu. Meni policajac nije dao da priđem i pokušao me umiriti. Gledala sam ubijenu djecu bez ruku, nogu i glava i u tom trenutku vidjela sam patike koje su virile ispod čaršafa. Vrisnula sam da je to moj sin, a policajac mi je rekao da nije i da ga ne mogu prepoznati samo po patikama. Tražila sam i molila sam ga da me pusti, da otkrijem čaršaf, da se, iako sam znala da je to moj Adnan, ponovo uvjerim, ali nije me pustio”, opisuje Zekija najbolnije trenutke života.

Kasnije su joj, prisjeća se, dopustili da ga vidi u mrtvačnici, a grč na Adnanovom već hladnom licu kao da je oslikavao sav užas masakra.

“Tačno se mogao vidjeti strah na njegovom lijepom licu. Oči su mu bile otvorene, a glava okrenuta u desnu stranu. Smrtonosni geler prošao mu je kroz vrat kidajući sve arterije. Posmatrala sam njegovu zlatnu kosicu. Bože dragi, pa za rođendan se ošišao. Htio je, tako je govorio, modernu frizuru, a već mu je poslije nekoliko dana dio glave bio potpuno raznesen. Pao je na šake, a tri prsta ruke, dok se pozdravljao s Murisom, geleri su otkinuli. Noge su mu bile pune gelera. Ma sav je bio izrešetan i izmasakriran”, govori Zekija tiho, drhtavim glasom, brišući rubom marame suze koje su joj počele kliziti niz lice, te dodaje da je, za razliku od Adnana, koji je poginuo na mjestu tragedije, njegov drug Muris bitku za život izgubio poslije.

Kako bi spriječili nova moguća stradanja, zbog straha od eventualnog granatiranja, dženaze i sahrane ubijenima na tuzlanskoj Kapiji obavljale su se noću, a Zekija se prisjeća da su joj na žalost dolazili i znani i neznani.

Stradali u bijegu od ratne svakodnevice

“Ne znam kako sam smogla snage da nastavim. Tješilo me to što sam znala da mi je Adna preživjela. Šta da je i ona pošla za Adnanom? U svom tom bolu, mnogo mi je pomogla i vjera, a kada sam se poslije rata ponovo udala i saznala da ću roditi sina, odlučila sam mu dati ime Adnan. On je sada u godinama u kojim je njegov brat poginuo. Velika mi je utjeha. Bog mi je uzeo jednog, a darovao drugog Adnana. Da ga nemam, mislim da bih davno svisnula od tuge. Pričala sam mu o bratu, a da je ostao živ, moj bi rahmetli Adnan sada imao 37 godina i sigurno bi imao porodicu, poput svoje sestre Adne, koja ima djecu”, govori Zekija.

Kaže da roditelji, porodice i prijatelji ubijenih na Kapiji od bosanskohercegovačkog pravosuđa očekuju nove optužnice i presude drugim zločincima. Zekija napominje da se u vezi s masakrom spominjalo osam imena, a onda se sve svelo na Novaka Đukića, kojeg je Sud BiH pravosnažno osudio na dvadeset godina zatvora, a on, pod izgovorom da se liječi u Srbiji, izbjegava izdržavanje kazne.

“Tako se i on, a i naše pravosuđe koje mu nije ograničilo kretanje i oduzelo putne isprave, rugaju u lice preživjelim žrtvama, roditeljima, porodicama. Sve nas to jako vrijeđa jer naša djeca nisu ubijena u vojnim uniformama s puškom u borbi. Ubijeni su kao nedužni civili, koji su barem jednu noć željeli pobjeći od ratne svakodnevice”, naglašava Zekija.