Bez obzira na sve unutrašnje slabosti uzrokovane borbom za vlast – znano je to svakom Bošnjaku – postoji unutrašnji konsenzus da je granica sa Srbijom na Drini, nikako na Kozijoj Ćupriji ili Vracama. Zato je pravo pitanje za srpske elite, stvarne procjene rizika avanture da u “nekom novom sukobu” ne izgube i ono što su oteli u posljednjem ratu, a dijelom legalizirali u “nepravednom miru”.
Na srpski vjerski i nacionalni praznik Vidovdan 28. juni 1989. godine, povodom 600 godina od Kosovskog boja, na Gazimestanu, tek pet kilometara od Prištine, glavnog grada tadašnje autonomne pokrajine Kosova, Slobodan Milošević održao je čuveni govor pred milionskim auditorijem na kojem je, između ostalog, zlokobno najavio: “Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.” S ove vremenske distance može se sa sigurnošću reći da je to bio uvod u agresiju srbijanskog režima na Republiku Hrvatsku, potom na Bosnu i Hercegovinu i naposljetku na Kosovo.
Na obilježavanju trinaeste godišnjice minornog nacionalističkog Pokreta socijalista, 18. jula 2021. godine, osnivač i lider ove partije Aleksandar Vulin izgovorio je u prisustvu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u svojstvu, valjda, Vučićevog PR-a, trbuhozborca ili dvorske lude, sljedeće: “Zadatak ove generacije političara je stvaranje srpskog sveta, odnosno da objedini Srbe gde god budu živeli.”
Svi ti događaji, manifestacije pod pokroviteljstvom države, govori državnih zvaničnika, samo su projekcija, ono što se vidi na površini, ideja vodilja strateških stremljenja, agendi, onoga što je dugoročni cilj intelektualnih, akademskih, crkvenih, vojnih, obavještajnih, policijskih i političkih elita. Vulin je projektirani korisni idiot srbijanskog režima, ali da li je njegovo stajalište ujedno i opredjeljenje prosječnog čovjeka u Srbiji? Sudeći po izbornim rezultatima, odgovor na ovo pitanje posljednja tri desetljeća uglavnom je bio potvrdan! I to velikom većinom.
U utrci za predsjednika Srbije 1990. godine, na prvim višestranačkim izborima održanim na prostoru nekadašnje zajedničke države još od kraja Drugog svjetskog rata, Slobodan Milošević dobio je podršku 3,3 miliona glasača, što je predstavljalo 2/3 glasačkog tijela. Njegova stranka, Socijalistička partija Srbije (SPS), osvojila je 46 posto glasova, odnosno 194 mandata u Skupštini Srbije, što je bilo više nego dovoljno da uz pomoć manje bitnih ili nebitnih stranaka i pojedinaca formira Vladu u kojoj će premijersku funkciju i ključna ministarstva voditi ljudi iz SPS-a. Uostalom, niko se i ne sjeća tih imena. Sve procese od državnog značaja vodio je isključivo Slobodan Milošević. Dakako, uz pomoć svoje supruge Mirjane Marković.
Na posljednjim parlamentarnim izborima održanim 2020. godine Vučićeva Srpska napredna stranka (SNS) bila je uvjerljivi pobjednik sa 60,7 posto osvojenih glasova. Srpsko društvo dalo je legalitet i legitimitet politici koja je na sceni. I nije to ništa novo, u historijskom smislu. I sam Hitler dobio je podršku njemačkog naroda tridesetih godina prošlog stoljeća. Trebala su dva svjetska rata, milionske žrtve, razaranje infrastrukture, holokaust, u konačnici poraz i potpuni kolaps Njemačke, koji je okončan savezničkim zauzimanjem Berlina, da bi Nijemci shvatili da hegemonistička politika ne donosi ništa dobro. Naprotiv, nakon okončanja Drugog svjetskog rata, milioni su Nijemaca ili stradali ili su raseljeni, uništeni su kompletni gradovi, silovane su na desetine hiljada Njemica kao osvetnički čin “Crvene armije”, a zemlja podijeljena na interesne sfere u narednih gotovo pola stoljeća. Posljednji ruski vojnici sporazumno će napustiti teritorij nekadašnje Istočne Njemačke u junu 1994. godine.
Da li će najveća i najmnogoljudnija zemlja na Balkanu ponoviti iste greške? Čekaju li nas novi ratovi na ovim prostorima?
SLIČNOSTI I RAZLIKE U ODNOSU NA DEVEDESETE
Iako je prema rezultatima posljednjih parlamentarnih izbora u Srbiji tamošnje glasačko tijelo prilično homogenizirano, iako visokopozicionirani srbijanski zvaničnici daju zapaljive izjave, što sve skupa podsjeća na devedesete, i Srbija, i regija, i svijet u bitnoj su mjeri drugačiji nego što su to bili 1990. godine.
Promjene u Evropi simbolički počinju s padom Berlinskog zida sredinom novembra 1989. godine. S njime je urušen i komunistički lager u Istočnoj Evropi. Nastaje vakuum u međunarodnim odnosima. Istočna Evropa najveći je dobitnik ovih procesa. U godinama koje slijede Njemačka će se ujediniti, doći će do povlačenja sovjetske armije i svih pratećih službi i u Rumuniji, Bugarskoj, Mađarskoj, tadašnjoj Čehoslovačkoj i Poljskoj.
Napustit će se i rigidni jednopartijski politički sistem pod patronatom Moskve. Bit će dokinuta i centralistička, planska, dirigirana ekonomija, također pod kontrolom Kremlja. Uslijedit će prvi višestranački izbori u kojima će pobijediti one snage koje će omogućiti slobodan protok ljudi, roba, kapitala, čvršće veza za Zapadom. Sovjetski savez će se raspasti 1991. godine. U narednih desetak godina njegov formalno-pravni nasljednik Ruska Federacija bit će zaokupljena vlastitim problemima – od pada industrijske proizvodnje, životnog standarda, stalnih nestašica osnovnih životnih namirnica, devalvacije nacionalne valute, do rata u Čečeniji…
Danas su zemlje Istočne Evrope dio Evropske unije i NATO pakta.
Samo nešto više od dva mjeseca od berlinskih dešavanja desio se i raspad Saveza komunista Jugoslavije na 14. vanrednom kongresu održanom u Beogradu krajem januara 1990. godine. Srpski komunisti vidjeli su priliku u nastalom političkom vakuumu tražeći unitarizaciju na račun dokidanja ili ograničavanja prava republika koje su im bile zagarantirane Ustavom SFRJ iz 1974. godine. Na ovo ne pristaju slovenska i hrvatska delegacija, te demonstrativno napuštaju Kongres.
U drugoj polovini 1990. godine održani su prvi višestranački izbori u svim republikama Jugoslavije. Na čelo Srbije dolaze Milošević i SPS, predsjednikom Hrvatske postaje Franjo Tuđman, a HDZ osvaja većinu skupštinskih mandata u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini većinu glasova dobija SDA, slijede je SDS i HDZ, na četvrtom je mjestu SDP, nasljednica Saveza komunista, a nešto manje glasova od SDP-a osvojio je i Savez reformista tadašnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića. Predsjednikom Predsjedništva Bosne i Hercegovine postaje Alija Izetbegović.
Uslijedit će pregovori oko rješenja jugoslavenske krize između predsjednika republika. Stavovi srbijanskog rukovodstva, podržani Momirom Bulatovićem iz Crne Gore, bili su suprotni gledištima političara u ostalim jugoslavenskim republikama. Posljednji pokušaj spašavanja Jugoslavije bio je prijedlog Izetbegović-Gligorov o asimetričnoj federaciji iz maja 1991. godine.
Srpske političke elite odbacit će i taj prijedlog. Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost 25. juna 1991. godine. U ljeto te godine razbuktat će se rat između regularnih hrvatskih trupa i pobunjenih krajiških Srba, koji će uz pomoć JNA pokušati ovladati znatnim teritorijem Hrvatske. Sukob je privremeno okončan, te su u decembru 1991. godine UN trupe raspoređene na linijama razgraničenja. Vojska tzv. Srpske krajine uspjela je uz vojnu, logističku, medijsku podršku Srbije do tog momenta okupirati 26 posto teritorija Republike Hrvatske, od Benkovaca na jugu, preko Knina do Vukovara na granici sa Srbijom.
U martu 1992. godine, u uvjetima dramatične napetosti, uprkos opstrukcijama, velikoj koncentraciji vojnika i tehnike JNA, koju se povukli iz Slovenije i Hrvatske, i pomoći rezervista iz Crne Gore i Srbije poslanih u Hercegovinu na osiguravanje vitalnih objekata, aerodroma, puteva, željezničkih koridora, održan je referendum o nezavisnosti Bosne Hercegovine, na kojem se većina građana pozitivno izjasnila na pitanje: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Bio je to signal za agresiju Srbije na Bosnu i Hercegovinu koja počinje udarom na pogranične gradove Bijeljinu, Zvornik, Višegrad, Foču, Rudo… Mjesec nakon održavanja referenduma napadnut je i glavni grad Sarajevo, a ratni požar proširio se cijelom Bosnom i Hercegovinom.
Oružani sukob završen je krajem 1995. godine “nepravednim mirom”. Napravljen je težak kompromis. Priznate su međunarodne granice Bosne i Hercegovine, ali unutar tih granica i srpski entitet, s vrlo visokim stepenom autonomnosti.
Danas je Bosna i Hercegovina složena država u kojoj razlikujemo četiri nivoa vlasti: državni, entitetski, kantonalni i općinski, uz Brčko distrikt. Bosanskohercegovački entitet Republika srpska obuhvata 48 posto teritorije Bosne i Hercegovine.
Miloševićeva vojska vodila je i izgubila još jedan rat. Onaj na Kosovu 1999. godine. Nakon strašnih zločina nad kosovskim Albancima, američka administracija i NATO odlučili su se za aktivno djelovanje. Kosovo je danas, de facto i de jure, nezavisna država. Izuzetak čini sjever ove države, na kojem lokalni Srbi uz pomoć Srbije nastoje osporiti i “okrnjiti” suverenitet kosovske administracije.
Slobodan Milošević bit će optužen za ratni zločin, a umrijet će u haškom pritvoru prije izricanja konačne presude. Osuđena su i ratna rukovodstva Republike Srpske krajine kao i Republike srpske. Srbija je izgubila međunarodni ugled i kredibilitet koji je uživala kao saveznica na Balkanu u borbi protiv sila Osovine u Prvom, a potom protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Desetine hiljada srpskih mladića poginulo je u svojim najboljim godinama tokom ratova devedesetih diljem nekadašnje zajedničke države. Privreda je pretrpjela znatne štete uslijed uvedenih sankcija, došlo je do pada životnog standarda, a pokrenut je i val iseljavanja iz Srbije. Današnja Vučićeva Srbija nema dobrosusjedske odnose niti s Bosnom i Hercegovinom, niti s Hrvatskom, niti s Crnom Gorom, a s Kosovom nema uspostavljenje ni diplomatske odnose.
“SRPSKI SVET”
…je šarena laža, težnja za reduciranom “Velikom Srbijom”. Ta reducirana, a opet Velika Srbija, obuhvatala bi, osim matice Srbije, Republiku srpsku, uključujući i Brčko distrikt i vjerovatno sjever Kosova naseljen srpskim stanovništvom.
Kada je krenula u sukobe devedesetih godina, Srbija je bila svojevrsna ekonomska i vojna sila ako se uspoređuju njeni kapaciteti u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Situacija na međunarodnom planu išla je na ruku Slobodanu Miloševiću zbog zaokupljenosti tadašnje administracije Georgea H. W. Busha dešavanjima na Bliskom Istoku (Irak i Kuvajt), kao i u Istočnoj Evropi. Na srpske hegemonističke planove blagonaklono se gledalo u Londonu za vrijeme vlade Johna Majora, odnosno u Parizu za vrijeme predsjednika Françoisa Mitterranda.
U glavama najekstremnijih velikosrpskih ideologa očekuje se repriza povoljnih okolnosti kako bi se Srbija vratila starim putevima “slave i ekspanzionizma”. Priželjkuje se urušavanje SAD-a na međunarodnom planu. Nadaju se takve snage da će uz vanjskopolitičku podršku Kine i Rusije u Vijeću sigurnosti jednog lijepog dana, u podne, pokrenuti oklopne motorizirane jedinice, one koje su nedavno vježbale na Pešterskoj visoravni, i za dva-tri sata preko Vardišta i Višegrada izbiti na obronke Trebevića. “Blitzkrieg volume 2.022. ili 2.023. ili 2.029.” kada se stvore povoljne okolnosti. Valja biti spreman i pripravan!
U tom smislu, dobro primjećuje Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, najveće parlamentarne stranke u Bosni i Hercegovini: “Stvarna politika je da Beograd ostavlja otvoren prostor za različite scenarije u budućnosti, šalje dvosmislene i kontradiktorne poruke i čeka da vidi u kom smjeru se razvijaju odnosi snaga u svijetu, ko će nadjačati. Te trendove će pratiti srbijanska politika. Vučić se trudi biti dobar i sa Evropom, i sa SAD, i sa Kinom, i Rusijom i drži sve otvoreno. Težište će pomjerati prema snagama koje nadjačaju.”
Realnost je, dakle, drugačija. Svi srbijanski susjedi, izuzev Bosne i Hercegovine, čije je to također strateško opredjeljenje, već su u NATO-u. Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Rumunija su i u EU.
Strateški interes Ruske Federacije nije Balkan, jer je suviše daleko, on može biti samo sredstvo potkusurivanja za ustupke u vezi s Ukrajinom, koja jeste predsoblje i prirodni most između Rusije i Evrope.
Nema to veze niti s pravoslavljem. Grčka, Bugarska, Sjeverna Makedonija, većinske pravoslavne zemlje, članice su NATO-a.
Ideja o multipolarnom svijetu, u kojem bi Kina i Rusija igrale značajniju ulogu, u dobroj je mjeri promašena. Dođe li do takvih tektonskih političkih poremećaja, poput silaska s trona SAD-a kao vodeće nacije i raspada Evropske unije, to bi vrlo vjerovatno dovelo do novog perioda nestabilnosti na području Balkana. U konačnici, moglo bi to značiti i promjenu granica unutar same Srbije s obzirom na pitanje Vojvodine, u kojoj je prisutna znatna mađarska manjina, a Mađarska je u usponu.
I naposljetku, u Bosni i Hercegovini živi dva miliona Bošnjaka, u dijaspori nešto manje od milion. U pitanju vojno aktivnog oficirskog kadra, naoružanja, međunarodnog položaja, one snaga koje su spremne braniti Bosnu i Hercegovinu “stoje” mnogo bolje nego je to bio slučaj 1992. godine. I ono što je najbitnije, bez obzira na sve unutrašnje slabosti uzrokovane borbom za vlast – znano je to svakom Bošnjaku, postoji unutrašnji konsenzus da je granica sa Srbijom na Drini, nikako na Kozijoj Ćupriji ili Vracama, jer u tom slučaju nema Bosne i Hercegovine. Zato je pravo pitanje za srpske elite, stvarne procjene rizika avanture da u “nekom novom sukobu” ne izgube i ono što su oteli u posljednjem ratu, a dijelom legalizirali u “nepravednom miru”.
Izvor: Stav.ba
