- Uvaženi profesore, na početku Vam se zahvaljujem što ste pristali da govorite za Sebilj o našem jeziku i našoj književnosti. Gdje se danas nalaze bosanski jezik i bošnjačka književnost? Da li mi dovoljno čuvamo svoj jezik i književnost ili smo pod tuđim utjecajem?
ŠEMSOVIĆ: Pozicija posmatranja je glavna stvar. Ukoliko svoj rad kroz prošlost pokušamo porediti s nekim drugim zajednicama, uvidjet ćemo da nam društveno-historijske okolnosti baš i nisu bile naklonjene. Brojne ideologije koje su vladale na prostoru Balkana složno su radile na asimilaciji Bošnjaka, bez obzira o kom se uređenju radilo – monarhističkom, republikanskom, jednopartijskom ili višepartijskom. Sve vrijeme Bošnjacima se serviraju različite ideje u koje trebaju povjerovati, nakon što povjeruju u tu neku mantra, oni postepeno zaboravljaju na vlastite korijene. Jedan od najboljih primjera je vrijeme komunizma, u kome postoje projekti na nacionalnom sazrijevanju srpske, hrvatske, makedonske, slovenačke pa i crnogorske i albanske nacionalnosti, dok će Bošnjaci ostati ubijeđeni u čistotu bratsva i jedinstva. Čemu će ponajbolje svjedočiti slike Josipa Broza u rukama Sarajlija dok je njihov grad opkoljen tenkovima Jugoslavenske narodne armije s četničkim pretenzijama.
Uprkos svemu tome, Bošnjaci su o bosanskom jeziku i o svojoj književnosti u posljednjih dvadeset i pet godina objavili oko hiljadu knjiga, i znatno više same književnosti, udžbenika, naučnih i stručnih tekstova. Kada sve to uzmemeo u obzir, Bošnjaci nikada bolje nisu stajali.
- Kako na očuvanje jezika i književnosti utječu internet, mas-mediji i nove tehnologije?
ŠEMSOVIĆ: Svi jezici u ovakvim konstelacijama odnosa, a to je da jedan jezik, u ovom slučaju engleski, postaje jezik Svijeta, na neki se način osjećaju ugroženima. Ali to je čovječanstvo već gledalo u situacijama kada je primat imao latinski, pa arapski, turski, njemački i u novije vrijeme razvojem interneta i mas-medija i engleski jezik. Jedini način da jedan jezik bude što bolje sačuvan jeste upotreba datoga jezika prema njegovom standardu.
- Kakva je uloga književnosti u očuvanju, prije svega jezika, a zatim i kulture i tradicije Bošnjaka?
ŠEMSOVIĆ: Književnost je majdan iz kojega se jezik kao rudno bogatsvo eksploatiše. Književnost oduvijek ovaj svoj posao obavlja bez zamjerke, ali je na čitaocima da što bolje usvajaju ono što književni tekst nudi. Tako je i sa studijem književnosti. Čitanje književnog djela nije kako bismo saznali fabulu djela, već kako bismo što bolje naučili kako se trebamo koristiti najvećim dometima našega jezika, jer najveći dometi nalaze se u književnom izrazu. Pored čisto književnih žanrova važno mjesto zauzimaju i granični književni žanrovi: putopisi, eseji, ljetopisi, memoari, dnevnici, reportaže…
- Oblast kojom se Vi primarno bavite jeste usmena književnost, iz koje se razvila sva književnost u svom pisanom obliku, a tradicija se vijekovima prenosila s koljena na koljeno. Šta nam možete reći o utjecaju usmene književnosti na bošnjačke autore koji su stvarali u periodu XIX i XX vijeka?
ŠEMSOVIĆ: Usmena književnost je proizvod pojedinca koji je kolektiv prihvatio kao vlastiti jezički i književnoumjetnički izraz, tako da se u ovim književnim djelima zrcale želje, strahovi i vrijednosti jedne zajednice. Kolektiv će kao brza rijeka koja valja kamen i oblikuje ga, oblikovati i taj usmenoknjiževni izraz. Neki će se narodi bolje izražavati u lirskom, neki opet u epskom, a neki u lirskonarativnim žanrovima – balade i romanse – dok će u bošnjačkoj usmenoj književnosti podjednako uspjelih primjera biti u svim pobrojanim pjesničkim vrstama. Budući da je to zaista tako, razvoj pisane književnosti kretat će se upravo u svim ovim smjerovima, među kojima će, opet, svoje posebno zapaženo mjesto u ovim preplitanjima imati svakako senzibilitet sevdalinke. Tako ćemo već od epohe romantizma, koja se svakako ponajviše oslanja na usmenu književnost, razaznavati tragove sevdalinke kako u pjesničkim tako i u proznim djelima, što se neće prekinuti sve do djela koja upravo nastaju.
- A kakav je utjecaj srednjovjekovlja?
ŠEMSOVIĆ: Bošnjaci jako vole svoje srednjovjekono razdoblje, na šta ponajbolje ukazuje obnavljanje imena, imena jezika i u konačnici i sam grb u obliku štita sa šest ljiljana. Taj povratak kontinuitetu bošnjačkog milenijskog postojanja živo je tekao u periodu Austro-Ugarske monarhije, kada je nova vlast poželjela da stanje u Bosni ostane kakvo je bilo na početku 19. vijeka, a prije srpskih i hrvatskih nacionalnih pretenzija ka pravoslavnom i katoličkom stanovništvu Bosne, koji su se sve do tada izjašnjavali kao Bošnjaci triju vjera. Taj plan nije uspješno zaživio te su jedini nasljednici imena Bošnjak ostali bosanski i sandžački muslimani. Tim odricanjem pravoslavnog i katoličkog stanovništva od imena Bošnjak i prihvatanjem drugih nacionalnih odrednica, nastaje i snažna želja da se i bosansko srednjovjekovlje odredi kao dio hrvatskog ili srpskog srednjovjekovlja, što do danas naravno nije uspjelo. Iz svih tih razloga Bošnjaci posebnu pažnju poklanjaju svom srednjovjekovlju, svojoj samostalnoj državi, svojim banovima i kraljevima koji su imali razvijenu diplomatsku praksu u vremenu kada su ostali južnoslavenski narodi u potčinjenom odnosu prema većim silama, a u nekim periodima i pod samim bosanskim kraljem.
- Vi se već godinama unazad u prvim redovima borite za nastavu na bosanskom jeziku u školama na teritoriji Sandžaka, prve rezultate te borbe vidjeli smo 2004. godine, a ogroman uspjeh postigli ste i 2013. godine. Da li su Bošnjaci svjesni značaja nastave na maternjem jeziku? Jesmo li svjesni da pravo na jezik znači pravo na identitet?
ŠEMSOVIĆ: Oni stanovnici Sandžaka koji se smatraju Bošnjacima i koji jasno razaznaju šta je cilj ovoga obrazovanja, učestvuju u ovome procesu, oni koji nisu to još uvijek prepoznali imaju potrebu za nekim kalkulacijama – da li će njihovo dijete moći da studira u Beogradu ili negdje drugdje, ima li potrebe da se dijete dodatno opterećuje satima srpskog kao nematernjeg jezika, ima li smisla da uči išta drugačije nego li su učili njegovi roditelji i tako redom. Taj kalkulantski odnos i učinio je od Bošnjaka politički razbijenu zajednicu čiji pojedini dijelovi snažno streme ka posrbljavanju kao jedinom načinu opstanka, što je naravno, sasvim pogrešno. Dodvoravanje većinkoj zajednici nikada ni jednom manjinskom narodu nije pomoglo, već samo odmoglo. Obrazovanje na bosanskom jeziku je jedini koncept mirnodopskog sazrijevanja nacionalne manjine. To ponajbolje možemo vidjeti kada obrazovanje na bosanskom jeziku u Sandžaku usporedimo sa sličnim idejama koje su postojale na prostoru Balkana. Vidjet ćemo da najboji rezultati postoje upravo ovdje, jer je u tom ključnom momentu Bošnjačko nacionalno vijeće uradilo svoj posao – angažiralo je ljude koji poznaju materiju i povjerilo im posao. Za ovih petnaestak godina, Sandžak je sam iz vlastitih resursa proizveo svoje autore ishoda, standarda, programa nastave i učenja i u konačnici i udžbenika. U ovaj su se projekat, naročito u realizaciji onlajn nastave, uključili i nastavnici Srbi, na čemu im ovom prilikom imam potrebu zahvaliti na snazi i želji da pomognu svojim komšijama u njihovom narodnosnom sazrijevanju. Jer, zapravo, što bolje budemo saznavali o vlastitom identitetu više će nas svi poštovati.
Od toga početka do danas uspješno je razvijena imperija obrazovanja na bosanskom jeziku, koja može poslužiti svim drugim narodima u sličnoj situaciji da vide kako se ustrajnost i rad uvijek isplate. Dimenzije razvoja ovog koncepta obrazovanja pokazuje i činjenica da onog trenutka kada bude počela s provođenjem Državna matura na srpskom jeziku bit će provedena i Državna matura na bosanskom jeziku – zar to nije dovoljan pokazatelj onima koji žele da vide.
- U decenijama koje su za nama Bošnjacima je bilo uskraćeno pravo na nacionalno ime, zatim pravo na jezik. Borba za povratak identita traje još uvijek. Koliko je u ovoj borbi značajna uloga pojedinca? Šta je ono što svako od nas može da uradi kako bismo kao narod ostvarili svoja prava?
ŠEMSOVIĆ: Uloga pojedinca je ključna, iz prostog razloga što je zajednica sastavljena od pojedinaca. Aktiviranjem svakog zupčanika unutar sistema dobijamo sistem koji radi, ukoliko se jedan zupčanik pokvari, mora biti zamijenjen onim koji radi. Drugačije ne može. Procesi se ne smiju zaustavljati i moraju teći u kontinuitetu, naravno, s povremenim usponima i padovima, ali mi njih moramo iskoristiti za vlastito sazrijevanje u istrajnosti, a nikako za posustajanje ili odustajanje.
- Ko čini intelektualnu elitu u Sandžaku i šta oni rade po pitanju afirmacije bosanskog jezika?
ŠEMSOVIĆ: Intelektualna elita u Sandžaku ne postoji. To je činjenica. Da bi postojala morao bi postojati minimum za koncenzus. Toga nema. Istaknuti intelektualci naravno da postoje, ali oni su najčešće slabo ili nikako upotrebljivi. Zatvoreni su unutar svojih znanstvenih zidova i svijet posmatraju odatle. Ukoliko su nekada i imali, izgubili su brigu o kolektivu i želju za popravljanjem stanja stvari. Čest problem zapravo jeste sujeta koja vremenom preraste u egomanikalanost i s takvim pojedincima, koji mogu biti izvanredni u svojoj naučnoj oblasti, mogu biti odlični predavači i nastavnici, zapravo ne možete realizirati ništa. Najčešće nisu timski igrači i ne podnose ostale zupčanike.
- Jesmo li svjesni da oduzimanje prava na maternji jezik znači diskriminisanje jednog naroda? Da li su Bošnjaci naviknuti na ovaj vid diskriminacije?
ŠEMSOVIĆ: Zaista je to čest slučaj. Bošnjaci povremeno, naročito neki društveno i ekonomski uspjeliji pojedinci, ulaze u sferu autošovinizma, gdje sami nad sobom provode diskriminaciju, a kako ne bi naštetili vlastitom komforu. To je zapravo proizvod navike da nam neko zabranjuje vlastito samoprepoznavanje i sazrijevanje, koje u nekoj fazi metastaze prerasta u autošovinizam. Svi nas ti primjeri neprestano okružuju.
- Činjenica je da jezik pamti. Bosanski jezik je upamtio sve ono kroz šta su Bošnjaci prolazili kroz historiju. Kako se mi kroz nastavu na bosanskom jeziku upoznajemo sa svojom historijom?
ŠEMSOVIĆ: Kako jezik tako i književnost na tom jeziku pamte kulturnohistorijski razvoj zajednice. Jezik pamti na način što preko pozajmljenica uspostavlja direktan odnos s nekim drugim jezikom, a samim tim i sa nekom drugom kulturom, dok književnost pamti ne samo kroz jezik već i putem jezika kojim je djelo napisano, a na način da oblikuje određeni jezičkostilski izraz, potom teme na koje se pisci neprestano vraćaju, kao što je tema o austrougarskoj okupaciji, o ratu, o genocidu i tako redom. Jezik i književnost najboji su mediji zapamćenja jedne kulture, pa su isto tako i u slučaju Bošnjaka, bosanski jezik i bošnjačka književnost najbolji medij zapamćenja naše prošlosti.
- Koji su to naredni koraci u razvoju bošnjačkog obrazovanja, kako u Sandžaku tako i uopće?
ŠEMSOVIĆ: Obrazovanje na bosanskom jeziku u Sandžaku je zaokružen proces. Postoji nekoliko nedostajućih udžbenika, što će se postupno popunjavati. Provođenjem Državne mature na bosanskom jeziku, ovaj sistem obrazovanja biva u potpunosti razvijen. Novi koraci jesu zahtijevanje da bude uveden studijski program bosanski i srpski jezik i književnost na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, kao i instruktivna nastava za bošnjačku dijasporu. Ovo su dva smjera u koja moramo ući u narednom periodu.
Instruktivna nastava za bošnjačku dijasporu treba biti u vidu predmeta Bosanski jezik i kulturna historija Bošnjaka, koji će biti realiziran isključivo putem neke od online aplikacija. To je predmet koji treba obuhvatati konverzaciju, čitanje i pisanje bosanskoga jezika, te poznavanje temeljnih vrijednosti kulturne historije Bošnjaka. Namijenjen je uzrastu od pet do dvadeset i pet godina i ima tendenciju da zaustavi ili spriječi proces asimilacije bošnjačkog stanovništva u dijaspori. Okolnosti pandemije učinile su da smo tek sada zapravo postali svjesni kakve sve povoljnosti nudi online instruktivna nastava i koliko prostorna udaljenost nije nikakva prepreka za rad na identitarnim vrijednostima. Bošnjaci imaju izvanredne resurse i odličan potencijal za provođenje narednih koraka u vlastitom samosazrijevanju. Udruživanje pojedinaca, unutar različitih institucionalnih okvira, koji iskreno žele da popravljaju stanje stvari, jeste model koji je do sada uvijek davao kvalitetne rezultate.
- I za kraj nam recite ko su, prema Vašem mišljenju, najbolji čuvari bosanskog jezika? Da li je to obrazovani sloj našeg društva, ili ipak ,,obični ljudi” koji nisu uključeni u politička zbivanja i ne nalaze se na nekim visokim položajima?
ŠEMSOVIĆ: Sada dolazimo do mjesta kada treba razjasniti o kojem ili o kojim, jeziku ili jezicima zapravo govorimo? Akademska zajednica, intelektualci, novinari, mediji imaju zadatak da čuvaju standardni jezik onakvim kakav je opisan u trenutno važećem pravopisu iz 1996. godine, dok šira društvena zajednica u kućama čuva svoj narodni jezik, koji imenuje pojmom bosanski jezik bez obzira koliko on odudara od standarda, pravopisa i gramatike, bosanskoga jezika. Sva javna obraćanja moraju biti u skladu sa standardom bosanskoga jezika i pisma, dok privatna upotreba može biti prema navici i volji pojedinca. Mi zapravo moramo čuvati oba, i ovaj narodni, dijalekatski i ovaj književni, standardizirani. I jedan i drugi zovemo imenom bosanski jezik, jer smo Bošnjaci. I naš se jezik ne može nikako drugačije zvati, makar u privatnoj upotrebi bio sasvim narodski i neusklađen sa standardom.
Razgovarala: Ajla Gusinac
—
*Sead Šemsović rođen je 1978. godine u Raški (Republika Srbija). Osnovnu i srednju školu završio je u Novom Pazaru, a Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda BiH (studijska grupa: Književnosti naroda BiH i bosanski jezik), 2002. godine. Magistarsku tezu pod naslovom „Intertekstualni odnosi usmeno-pisano u bošnjačkoj književnosti / modeli i paradigme“ odbranio je 2008. godine, a doktorsku disertaciju pod naslovom „Epski svijet Avda Međedovića“ uspješno je odbranio 2012. godine, također na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Glavni je i odgovorni urednik „Godišnjaka“ Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u Sarajevu, kao i časopisa „Bošnjačka riječ“, časopisa za nauku, kulturu i književnost sandžačkih Bošnjaka, čiji je osnivač Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji.
Na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu je od 2005. godine; godine 2017. je biran u zvanje vanrednog profesora na oblasti usmena književnost. Kao docent doktor angažovan je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru.
Bavi se usmenom književnošću, njezinom relacijom sa savremenom bošnjačkom književnošću, kulturnom historijom Bošnjaka. Saradnik je na različitim projektima sa Bošnjačkim nacionalnim vijećem u Srbiji na polju obrazovanja na bosanskom jeziku.
Autor je knjige: „Epski svijet Avda Međedovića“ (Narodna biblioteka „Dositej Obradović“, Novi Pazar, 2017), priređivač: „Munib Maglajlić, 1945–2016“ (Behar, Zagreb, 2016. / Tematski broj časopisa); „Divan [Ahmed Gurbi-baba]“ ( Novi Pazar, u pripremi).
Recenzent je i urednik brojnih izdanja na bosanskom jeziku, udžbenika, te Zbirke zadataka iz bosanskoga jezika za završni ispit u osnovnom obrazovanju i odgoju za školsku 2016/2017. i 2017/2018. godinu (Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i odgoja i Просветни преглед д.о.о., Beograd 2017. i 2018) itd.
Radovi, ogledi i prikazi (preko šezdeset naučno-istraživačkih radova) objavljivani su mu u časopisima koji izlaze na teritoriji bivše Jugoslavije.
sebilj.net
