Strah od daljnjeg progona doveo je do sporog egzodusa krimskih Tatara iz tradicionalne domovine, a mnogi su se preselili u druga područja Ukrajine ili u Tursku, koja je tradicionalno pružala utočište muslimanima koji bježe od progona u područjima pod ruskim utjecajem. Među njima je ukrajinska pobjednica Eurovizije 2016. Jamala, koja je pobjegla u Tursku. Njezina pobjednička pjesma bila je o prisilnoj deportaciji njezine bake 1944. godine 

Pred početak ruske agresije na Ukrajinu ruski predsjednik Vladimir Putin želio je istaći prisutnost neonacista unutar ukrajinske vojske u svojoj navodnoj želji za “denacificiranjem” svog zapadnog susjeda. Kako bi potkrijepili ovu tvrdnju, njegove pristaše ukazali su na slike, kao što je video snimka ekstremno desnih pripadnika jedinice Azov, koji svoje metke podmazuju svinjskom masti pripremajući se za bitku s muslimanskim čečenskim vojnicima u ruskoj vojsci.

Iako je prisutnost simpatizera krajnje desnice u ukrajinskim redovima čvrsto utvrđena, okarakteriziranje cijele ukrajinske vojske i onih koji se opiru ruskoj ofanzivi “nacistima” nije utemeljena u stvarnosti.

Osim činjenice da je ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky Jevrej, takve optužbe pobijaju i slike muškaraca u uniformama ukrajinske vojske koji drže ruke u pložaju tipičnom za muslimane tokom molitve.

Poznato je da su se muslimanski dobrovoljci iz Čečenije i bivših sovjetskih republika borili protiv ruskih snaga u Ukrajini od početka neprijateljstava 2014. Uz njih se bore pripadnici male autohtone manjine ukrajinskih muslimana, poznatih kao krimski Tatari.

Oni su porijeklom iz regije Krim u Ukrajini, koju je Rusija jednostrano anektirala u invaziji 2014. godine. S korijenima u regiji koji sežu do barem 13. stoljeća, oni su sunitska muslimanska etnička grupa koja govori jezikom koji potiče od kipčakskog ogranka turske jezične porodice, što znači da je blizak srodnik tatarskih dijalekata koji se govore u Rusiji i udaljenijim s turskim jezikom koji se govori u Turskoj, piše MEE.

Zajednica ima složenu historiju, ali, kao i srodne tatarske grupe, njihova etnogeneza počinje širenjem Mongolskog Carstva početkom 13. stoljeća. Godine 1241. Džingis-kanov unuk, Batu Khan, osvojio je regiju uspostavljajući mongolsku vlast, ali se u sljedećim desetljećima ogromno carstvo, koje je pokrivalo područje od istočne Evrope do Korejskog poluotoka, počelo raspadati.

Zapadnim dijelom je vladala konfederacija turskih i mongolskih plemena, koja je postala poznata kao Zlatna Horda. Ovi novi gospodari počeli su sklapati brakove s domorodačkim stanovništvom u Rusiji i Ukrajini i prihvatili su turske dijalekte, kao i islam, kao religiju. Džamija Ozbek Han u Starom Krimu, najstarija džamija na Krimu, izgrađena je 1314. godine.

Kako se sama Zlatna Horda rascjepkavala, krimski Tatari su osnovali svoj nezavisni kanat u kasnom 15. stoljeću. Međutim, kako su se i Rusko i Osmansko Carstvo širili s obje strane Crnog mora, krimski Tatari su se borili da ostvare svoju nezavisnost usred imperijalnog nadmetanja suparničkih sila.

Ugovor iz Kucuk Kaynarca između Ruskog i Osmanskog carstva 1774. imao je za cilj osiguranje nezavisnosti kanata, ali su ga Rusi prekršili 1783., što je rezultiralo aneksijom teritorija carskoj Rusiji. U desetljećima koja su uslijedila, diskriminirajuća politika prisilila je desetine hiljada krimskih Tatara da odu u susjedne države, uključujući Osmansko Carstvo.

Moderna historija zajednice nije bila ništa manje lahka jer su doživjeli masovne deportacije i nesigurnost.

Glad uzrokovana ljudskim djelovanjem u 1930-ima zbog napora sovjetske kolektivizacije smanjila je stanovništvo krimskih Tatara, a u maju 1944., odmah nakon povratka Krima od sila Osovine, Staljin je optužio cijel narod za saradnju s nacističkom Njemačkom. Kao rezultat, prisilio ih je na progonstvo u Sovjetski Uzbekistan što je bio oblik kolektivne kazne.

Aleksandr Nekrich, nekadašnji predavač sovjetske historije na Harvardu, prokrijumčario je rukopis o deportacijama, a sjećanje jedne žene zabilježeno je u izvještaju Human Rights Watcha iz 1991.

“U tri sata ujutro, kada su djeca čvrsto spavala, ušli su vojnici i tražili da se saberemo i odemo za pet minuta. Nismo smjeli ponijeti sa sobom nikakvu hranu ili druge stvari. Prema nama su se ponašali tako grubo da smo mislili da će nas izvesti i strijeljati.” Slijedećih sedmica porodica je prisilno preseljena u Xatirchi, u Uzbekistanu.

U istom izvještaju se navodi da su gotovo svi krimski Tatari deportirani u Uzbekistan, uključujući osoblje bivše sovjetske vojske. Lokalnim dužnosnicima s vladinim vozilima bilo je dopušteno voziti se do željezničkih stanica prije nego što su ih natjerali da napuste svoje automobile i pridruže se krimskim Tatarima u pretrpanim vozovima koji su išli na istok.

Čak i nakon Staljinove smrti 1953., desetine hiljada krimskih Tatara ostalo je u  Aziji desetljećima nakon deportacija, a značajna zajednica još uvijek živi u Uzbekistanu. Do promjena je došlo u razdoblju Gorbačovljeve perestrojke u kasnim 1980-ima kada je stanovništvu dopušten povratak u domovinu. Godine 1989. Vrhovno vijeće Krima, bivše zakonodavno tijelo regije, proglasilo je da su početna prisilna iseljavanja bila nezakonita.

Ukrajinski popis stanovništva 2001. godine zabilježio je nešto manje od četvrt miliona krimskih Tatara, od kojih su gotovo svi živjeli na Krimu. Unatoč dugoj historiji na poluotoku, njihov broj iznosio je samo 10 posto ukupnog stanovništva regije.

Mnogi potomci prisilno deportiranih vratili su se na Krim, postajući lideri u lokalnoj zajednici, uključujući Refata Čubarova, koji je bio predsjedavajući Medžlisa krimskotatarskog naroda, predstavničkog tijela koje je priznao ukrajinski parlament. Međutim, to tijelo je Rusija stavila izvan zakona 2016., dvije godine nakon aneksije Krima, pod izlikom da grupa promoviše ekstremizam i etnički nacionalizam.

Moskva je pravdala aneksiju 2014. na temelju činjenice da su etnički Rusi činili ogromnu većinu stanovništva. Poluotok također ima stratešku važnost za Ruse kao dom njihove crnomorske flote u Sevastopolju. Od preuzimanja vlasti, koja je i dalje nepriznata u većini zemalja, krimski Tatari su se žalili kako im pokušavaju ušutkati zajednicu. Historijsko sjećanje na sovjetski i carski ruski progon značilo je da većina preferira ukrajinsku vlast nad Kremljom.

Oni su pozivali na bojkot referenduma koji je organizirala Rusija o statusu zajednice i ukrajinske manjine u regiji. Nekoliko krimskih Tatara koji su izrazili zabrinutost zbog preuzimanja vlasti od strane moksovskih poslušnika nestalo je.

Putinov najviši zvaničnik na Krimu, Sergej Aksjonov, rekao je: “Krim se zauvijek vratio Rusiji. Svako ko zagovara otpor zagovara krvoproliće; naravno da to ne možemo prihvatiti i reagirat ćemo.”

Strah od daljnjeg progona doveo je do sporog egzodusa krimskih Tatara iz tradicionalne domovine, a mnogi su se preselili u druga područja Ukrajine ili u Tursku, koja je tradicionalno pružala utočište muslimanima koji bježe od progona u područjima pod ruskim utjecajem. Među njima je ukrajinska pobjednica Eurovizije 2016. Jamala, koja je pobjegla u Tursku. Njezina pobjednička pjesma bila je o prisilnoj deportaciji njezine bake 1944. godine.

Izvor: STAV.BA