Festival je održan u mitskoj Kartagini, i to u amfiteatru iz Hanibalova doba. Konkurencija je bila takva da bi se malo ko usudio i nastupiti, od 29 ansambala iz različitih zemalja, njih 27 bili su goli profesionalci. Pa ipak, na kraju, svi, izuzev državnog ansambla Sovjetskog Saveza, ostadoše u sjeni Rožajaca i njihove igre pune ljepote i strasti. 

Delija Kurpejević i Ibiš Kujević 

Među nas je nedavno došla osebujna knjiga: monografija o pola stoljeća Kulturno-umjetničkog društva “Vrelo Ibra” iz Rožaja. Knjiga je to koja, po mnogo čemu, nadilazi prostore namijenjene ovakvim vrstama štiva. Osim izvanrednih uspjeha jednog amaterskog društva niklog u gradiću ispod Hajle i šarenila folklornog naslijeđa mnoštva naroda koji nekada sačinjavaše Jugoslaviju, na ovih 300 stranica naći ćete i priču o jednom izgubljenom vremenu u kojem se vječiti ljudski san o jednakosti činio dohvatljivim, bliskim, tu, nadohvat ruke.

Naći ćete u ovoj monografiju i priču o odrastanju grada. U njoj jedna kasaba, koju na početku zatičemo skvrčenu u sebe, isplivava kao malo ekonomsko čudo, te se nakon 30 i nešto godina  pojavljuje kao ozbiljan grad, okružen tvornicama, hotelima i skijaškim centrima. I na kraju, sasvim će nas razoružati priča koja se proteže kroz svih 50 godina raspoređenih u ovoj monografiji. Govori ona o čovjeku koji se u vrijeme političkih pritisaka, u jednom zabačenom gradiću zagnjurenom u tradiciju, usudio sanjati san o nesalomljivoj volji ljudskog duha sposobnog da se vine u nepojmljive visine. Njegovo je ime Ibiš Kujević. On je Rožajce naučio kako se za svoj grad gine u svjetlini misli, u ideji, u težnji za nedosanjivim. Ibiš Kujević svoje je Rožaje upisao u svjetske knjige folkloristike i pronio njegovu slavu kroz pedeset država na tri kontinenta. Njegova će duša još dugo grijati ovaj grad, a njegove koreografije, ako bude po volji istine, bit će zapisane kao kulturna baština Bošnjaka i Crne Gore. Rožaje je zamuklo 2. aprila, kada je Ibiša ispraćalo na gostovanje s kojeg se ne vraća, gdje se biva gostom u vječnosti. I službeno je 2. april proglašen danom žalosti u Rožajima.

PUT DO VRHA

KUD “Vrelo Ibra” osnovala su dvojica entuzijasta 1970. godine. Bilo je to vrijeme kada je u Rožajima od društvenih zgrada postojala samo škola. I Ibiš Kujević i Delija Kurpejević radili su kao nastavnici u toj školi, nazvanoj po Mustafi Pećaninu, Rožajcu, jednom od učenika Velike medrese u Skoplju koji će poginuti u borbi protiv fašizma. Prvi je predavao muzičko, drugi fizičko vaspitanje, a oba bijahu zadojeni bogatom tradicijom rodnog kraja. Vezivala ih je i ljubav prema ritmu, pokretu i igri, a obojica već bijahu iskusni folkloraši u čijim su nogama kolala nebrojena kola. Ibiš Kujević rodio se u Balotićima, selu pored Rožaja, višu pedagošku školu završio je u Novom Sadu, a višu koreografsku u Zagrebu. Bio je izuzetno talentiran igrač, a njegova strast, duboko poravnanje njegovog bića sa starinom i narodnim plesovima, buknut će u koreografijama spram kojih niko neće ostati ravnodušan.

O Deliji Kurpejoviću, rođenom u selu Sređani nadomak Rožaja, najbolje govori priča koju preuzimamo iz Ibiševog teksta na kraju monografije: “Kada su u Budvi, na zidinama starog grada, snimani kadrovi za čuveni američki film Dugi brodovi, u kojem je glavnu ulogu igrao slavni Kirk Daglas, Delija je, kao najsposobniji student svih fakulteta za fizičku kulturu u Jugoslaviji, bio izabran za kaskadera Kirku Daglasu. Posao je tako dobro odradio da mu naposljetku ponudiše mjesto profesionalnog kaskadera u Holivudu, i dadoše mu rok od šest mjeseci da se odluči. Nije otišao. Kada sam ga pitao: ‘Pa zašto ne prihvati?’, on odgovori: ‘Ja sam tada mislio ovako: kada postanem profesor, ništa mi više u životu neće trebati.’” Delija Kurpejević preselio je 25. januara 2018, u 77. godini.

Početak je bio gromovit, kao iz snova, sviju je zatekao. Jedno malo folklorno društvo, koje je u nogama imalo tek nekoliko nastupa u vlastitom gradu, na Međurepubličkoj smotri narodnog stvaralaštva, održanoj 29. novembra 1970. godine u Novoj Varoši, zasjenilo je ostala i popelo se na pobjednički tron. Vijest je odjeknula cijelim krajem. Rožajci su se iskupljali u kahvama i slušali uzbuđen glas radijskog spikera, a novine su razgrabljene već za jutarnje kahve. U tih nekoliko dana euforije koju Ibiš i društvo donesoše iz Varoši Rožajci se nekako i navikoše na priču kako ti zanesenjaci koje niko ozbiljno nije shvatao uspješe da u nečemu budu najbolji u onolikoj državi. Ali nikako nisu mogli prihvatiti ono što je pisalo na kraju članka ukrašenog fotografijom njihovih sugrađana, da će Ibiš i njegov brat Šemso, i Delija i njegov brat Balija, i taj Vukelj Ramuš, i nastavnica Sevdija Mandžukić, i stari, sedamdesetogodišnji tapandžija Abaz Iković, i Iso Dautović, koji je puhao u kavalu od jasena, i guslar Šućo Nurković, i Husein Kujević, i Ahmet Nikč, i ta Mevljuda Topalović, da će oni, obični i svakodnevni ljudi, s tim njihovim kolima koja su oni igrali još u mladosti po svadbama i koja ni po čemu drugom nisu bila važna, ići u Tunis, na kraj svijeta, i tamo predstavljati onoliku državu, i da će ih država do tamo, k’o najveće budžovane, otpremiti avionom, e to niko nije mogao povjerovati. Danima se po kahvama, ispred džamija i na kakvom posjetku čudom raspredala ta vijest.

O tim danima Ibiš piše ovako: “Putovati avionom, preko mora u daleku Afriku iz malih Rožaja, a pogotovo učestvovati na svjetskom takmičenju, bilo je skoro nezamislivo. Mnogi iz grupe su prvi put putovali avionom i to je bio doživljaj. Većina naših sugrađana nije vjerovala da ćemo putovati u Tunis. Mislili su da smo ‘prosuli’ praznu priču po čaršiji. Čak nam je i jedan prijatelj, pred sam polazak, dok smo čekali autobus da nas preveze u Beograd, kazao: ‘Nemojte mi se naljutiti, ali niko vam ne vjeruje da idete u Tunis, nego tu neđe u Jugoslaviji.’”

Festival je održan u mitskoj Kartagini, i to u amfiteatru iz Hanibalova doba. Konkurencija je bila takva da bi se malo ko usudio i nastupiti, od 29 ansambala iz različitih zemalja, njih 27 bili su goli profesionalci. Pa ipak, na kraju, svi, izuzev državnog ansambla Sovjetskog Saveza, ostadoše u sjeni Rožajaca i njihove igre pune ljepote i strasti. KUD “Vrelo Ibra” osvojio je drugo mjesto na svjetskom prvenstvu! Tu vijest prenijeli su svi mediji u Jugoslaviji, a tek kada su vidjeli svoje sugrađane na televiziji, Rožajci povjerovaše kako je Ibiš, zbilja, odveo društvo u Tunis.

NA TRONU

Samo šest godina trebalo je KUD-u “Vrelo Ibra” da se popne i na sami svjetski tron. Prvi korak načinjen je u Ulcinju 1975. godine. Ondje, na Festivalu folklora Crne Gore, Rožajci su potukli konkurenciju. Kao pobjednici iz Ulcinja, iste godine pojavili su se na Balkanskoj folklornoj smotri u Ohridu. I ovdje su svojom lepršavom igrom i zahtjevnim Ibišovim koreografijama osvojili prvo mjesto. “Vrelo Ibra” tada je već bio reprezentativan ansambl, gostovao je u nekoliko emisija Jugoslavenske radio-televizije, a TV Titograd je te godine prikazao emisiju o malom čudu niklom na vrelu Ibra. Tako su se naredne godine, na Evropskom festivalu folklora u Grčkoj, pojavili kao favoriti, što su i opravdali. Pobjeda u Janjini otvorila im je put ka novom Svjetskom folklornom festivalu, koji se ovaj put održavao u Libiji. Pošto su Grci željeli da još neki gradovi uživaju u labuđoj igri pobjednika iz Janjine, kao što su Solun, Larisa i Atina, Rožajcima nije ostalo vremena ni da se vrate kući, odmah s aerodroma Surčin u Beogradu poletjeli su za Tripoli.

Festival je održan u septembru 1976. godine tokom Dana libijske revolucije. Ibiš Kujević, braća Kurpejović, Selvija Agović, Safeta Nurković, Hamid Kalač, Bajram Demić i njegov dvanaestogodišnji brat Fadil, Suzana Dacić, Bećir Šabotić, Mersada Dervišević, Vejsel Nikolić, Enisa Sutović, Ajsela Duraković, Safija Šabotić, Senada Zejnelagić, Ismet Hadžić, Redžep Dedeić i Nermina Kurtagić blistali su na sceni. Ovaj put prvo mjesto niko im nije mogao uzeti. Skupa s ansamblima iz Gvineje i Somalije, Rožajci su održali koncert pred Revolucionarnim savjetom Libijske Džamahirije, a u prvom redu sjedio je predsjednik Moamer el-Gadafi, veliki prijatelj Jugoslavije. Koncert je direktno prenosila državna televizija, a preuziman je u Maroku, Tunisu i Alžiru. Održali su koncerte i u Sabrati i Misurati, gdje je tada radilo 14.000 jugoslavenskih radnika.

Uspjeh iz Tripolija “Vrelo Ibra” ponovit će još dva puta. Godine 1986. na Međunarodnoj smotri folklora, koja se svake pete godine održava u Vałbrzychu u Poljskoj, proglašeni su najboljim od 50 ansambala; “Vrelo Ibra” jedino je kulturno-umjetničko društvo s prostora Jugoslavije kojem je dodijeljen “Grand Prix” na ovoj uvaženoj folklornoj smotri. Pet godina kasnije Rožajci se vraćaju u Tunis i ovaj put osvajaju prvo mjesto na festivalu na kojem su na početku svog puta bili viceprvaci. Među brojnim međunarodnim nagradama donesenim sa svih strana svijeta, i onim domaćim, Rožajci se posebno diče Zlatnom statuom “Kosta Abrašević”, najvećim priznanjem koje se u oblasti narodne umjetnosti dodjeljivalo u SFRJ. Dodijeljena im je za prvo mjesto na 23. susretima “Abrašević” 1989. u Valjevu. Rožajci su nastupili s igrama i pjesmama iz Ibarskog Kolašina i doline  Raške i “Bošnjačkim đurđevdanskim običajima Plava i Gusinja”, koje će, kao i neke druge Ibiševe koreografije, biti otkupljene od profesionalnih folklornih društava. Igrače zaslužne za ove nagrade predvodili su Aida Sutović, danas Omeranović, i Fadil Demić, dječak koji je rastao uz KUD “Vrelo Ibra”.

NASTAVAK PUTOVANJA

Nakon raspada Jugoslavije, “Vrelo Ibra” nastavilo je svoja putovanja svijetom, pričajući svoju veliku pripovijest o malom gradu s tromeđe koji je odsanjao svoj najsmioniji san. Osim u republikama koje su nekad činile Jugoslaviju, gostovali su u Turskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji, Austriji, Bugarskoj, Luksemburgu, Jordanu, Poljskoj, Rumuniji, Albaniji… Sva putovanja odisala su zajedništvom i prijateljstvom, praćena pjesmom i dobrim raspoloženjem, koje se često prelijevalo na okolinu, pa bi, ma gdje da gostuju, Rožajci bili jezgro oko kojeg su se okupljali domaćini i ostali gosti. Svaki od članova “Vrela Ibra” satima će vam pričati dogodovštine s putovanja ili opisivati atmosferu iz hotela, kada bi se svi gosti sjatili na sprat na kojem bijahu smješteni Rožajci te bi se razvezla igra i pjesma. U njihovim uspomenama posebno mjesto zauzimaju porodice kod kojih bi često bivali smješteni, ostavit će vas zapanjene pričama o običajima u familijama francuskim, poljskim, turskim, jordanskim, češkim… inim. Šireći svijetom svoju tradiciju i kulturu, Rožajci su oplemenjivali svoju dušu crticama iz kultura naroda koje su posjećivali, te tako širom otvarali prozore svog duha i širili svoje poglede na svijet. Ta putovanja nikada nisu bila jednosmjerna. Ibiš Kujević, čovjek radoznao, nemirna duha, uvijek bi naložio vozačima autobusa da skrenu s puta da bi se posjetilo neko važno mjesto. Recimo, ako bi gostovali na jugu Turske, u Gaziantepu, morala se obići Konya i turbe velikog Dželaludina Rumija; ako odu u Izmir, moraju se obići Efes i Trojanski konj; ako se ode u Aman, po svaku cijenu mora se posjetiti drevni grad Petra; ili ako se putuje u Saint-Malo, u Bretanji, mora se obići Pariz i vidjeti Eiffelov toranj, Jelisejska polja i mora se krstariti Senom; a ako se putuje u Bilbao u Španiju, onda put traje tri dana i, uprkos tome što se nema novca da se priušti hotel, obavezno se obiđe Venecija, pa se pola dana provede u Genovi, nekoliko sati u Monte Carlu, cijeli dan u Cannesu, pa sljedeće prijepodne u Nici, a spava se u autobusima i na plažama… Nema tih časova geografije i historije na kojima se može naučiti ono što su na tim putovanjima upijali u sebe članovi rožajskog folklora.

KUD “Vrelo Ibra” predstavljao je i kod kuće pravu školu. U njoj je, uz veliku disciplinu, koju je na svakom mjestu iskao Ibiš Kujević, pedeset generacija Rožajaca učilo o pravilnom držanju, o dostojanstvu, o bontonu, ali i o jednakosti, toleranciji, posvećenosti ideji, mukotrpnom radu da bi se ostvarili snovi i mnogočemu još važnom. Zato je bitno da svaki naš grad, bilo da je usađen pod kakvom rogobatnom balkanskom planinom ili zadiven kao ukras na obali jedne od balkanskih rijeka, njeguje u svojim njedrima, u svakom vremenu, barem po jednog čovjeka kakav je bio Ibiš Kujević. Takvi nas ljudi čine plemenitim, širokogrudim i ispunjavaju nas dobrinom. Ta nije Rožaje džabe, tek tako, iz vihora pakla u koji je potonula bivša Jugoslavija, isplivalo kao luka spasa za svakog izbjeglicu koji je, spašavajući goli život, bio prinuđen napustiti svoju kuću i nisu tek tako Rožajci postali poznati kao ljudi koji dijeliše i posljednji zalogaj s onima koji utočište potražiše u njihovom gradu.