Kada govorimo o bošnjačkoj kulturi na našem prostoru, važno je reći da je viševjekovna turska dominacija dala snažan pečat i ostavila brojne tragove, kako u materijalnom, tako i u nematerijalnom naslijeđu. Na osnovu tih tragova vjerodostojno možemo rekonstruisati način života Bošnjaka u Srbiji u jednom periodu do Drugog svetskog rata.
Bošnjačka narodna nošnja, posebno ženska, predstavlja vrijedan materijalni spomenik bošnjačke kulture, a o kulturi življenja jednog naroda možemo dosta saznati i na osnovu ishrane, načina obilježavanja praznika, folklora i arhitekture.
Nije bilo kuće bez pogleda, bez vode, bez zelenila, bašte, česme, bez doksata, bez čardaka, sećije, senđera, mangala, ibrika, ćilima, jorgana, dušeka, dušekluka, banjice… Sve to zajedno čini jednu kuću. Monumentalni sakralno-profani objekti su građeni od čvršćeg materijala, dok su kuće, dućani, pa čak i saraji građeni od potrošnog, lakšeg materijala, jer je kuća bila simbol prolaznosti ovog sveta – kaže Miroslava Ljujić, etnološkinja u Muzeju u Prijepolju.
U svakodnevnom životu ljudi su obavljali različite poslove, koji su im bili tradicionalno dodjeljeni na osnovu starosti i pola.
Isključivo muški poslovi su bili klanje stoke, sviranje, trgovina, zanatstvo, lov i ribolov – jer to su bili poslovi koji su se obavljali van kuće. Isključivo ženski poslovi bili su spremanje hrane, higijena kuće, nega i vaspitanje dece, poslovi u štali i u bašti, donošenje vode i ženski ručni rad. Muškarac je bio zadužen za ugled kuće u javnosti, dok je žena vodila glavnu reč u kući, a pravila koja je ona ustrojila u kući su bila zaista poštovana od svih, pa i od domaćina kuće – ističe Miroslava.
Pored snažnog uticaja islama, na kulturu življenja Bošnjaka uticali su i običaji.
U skladu sa običajima su se ponašali i pridržavali se tih pravila. Zbog toga su kuće, tavani, avlije i sve druge prostorije bile čiste. Utorkom nije valjalo počinjati nikakav posao, nije valjalo vakufsku šumu sjeći, nije valjalo nikoga klevetati, naročito ne djevojku pred udaju. “Golem grijeh” koji se za života ispaštao bio je nepoštovanje roditelja – kaže etnološkinja Ljujić.
U velikoj mjeri je bila izražena međuljudska solidarnost, pre svega kroz vakufe, odnosno zavještanje dijela imovine u humanitarne svrhe. S posebnim poštovanjem slavili su se praznici, koji su se obilježavali prema lunarnom hidžretskom kalendaru i koji su bili razlog za okupljanja šire porodice, komšija i prijatelja.
