Nekada davno u podnožju ovog planinskog masiva srećno su živjeli muž i žena. Za tri proljeća, u omanjoj kućici dobili su po jednog sina. Kako su bili siromašni, otac je bio strastveni lovac i lov mu je bio skoro jedini izvor za opstanak. U lov je često vodio sinove i učio ih lovačkim vještinama u ovoj divljini. Nakon očeve smrti, već poodrasli, i lovu vični, sinovi su nastavili njegovim stopama i svakodnevno skupa odlazili u lov.

    Dok su na nekom uzvišenju lovili, jednog dana ugledali su vilu koja ih je očarala svojom ljepotom, pa je nenadno došlo i do ozbiljne prepirke, a potom i svađe među njima o tome ko ju je prvi ugledao i ko je od njih najljepši, te kome ona treba da pripadne. Nažalost, svađa je tragično okončana smrću sve trojice. Vila je sve to posmatrala sa obljižnjeg brežuljka, znajući da se oko nje svađaju. Ali i ona, zbog njihove ljepote, nije mogla da se opredijeli za koga bi.

    Ponadala se kako će se braća ipak dogovoriti čija će žena ona biti, ali kad je vidjela da su se poubijali i da od udaje nema ništa, izgubila se iza jednog od vrhova ovog planinskog masiva. Pošto se danima nijesu vraćali doma, mati se zabrinula za sinove i pošla da ih traži. Na jednom brežuljku mrtve ih je zatekla, leže jedan do drugoga. Njen plač i naricanje, dok je sahranjivala sinove, odzvanjali su vrhovima, pa se iznenada, na tren, pojavila vila i priznala da su joj se sinovi poubijali zbog njene ljepote. Nakon toga izgubila se opet u gustoj planinskoj magli.
    Skrhana bolom, mati je proklinjala Vilu, vičući iz sveg glasa za njom: “Prokleti-jo, prokleti-jo, prokleti-jo!!! Eho njenog glasa dugo se prenosio sa vrha na vrh visokih planina i tako je, ovaj planinski masiv, dobio ime koje i sada nosi – Prokletije.

Ibrahim Reković