Goran Raspor beskućnik je od rođenja. Naime, majka ga ostavila s tri mjeseca ispred prodavnice i više nije željela da ga vidi.

Izvadila je veknu hlJeba i mene ubacila u platnenu vreću. Trgovac je zvao policiju i Socijalnu službu, došli su po mene, onda su me odvezli u jaslice na Potok do treće godine. Od treće do 14. godine sam bio u Domu za nezbrinutu djecu Lovran, od 14. do 18. u Centru za odgoj i sa 18 godina i pet dana opet na ulici – rekao je Goran.

Sa 32 godine je pokušao da stupi u kontakt sa ocem i majkom. Majka, kaže, nije htjela da ima posla sa njim. Ali otkrila mu je ime njegova oca, navodi HRT.

Pronašao ga je na Rabu, sreli su se i razgovarali. Otac je već imao svoju porodicu, ali je primio Gorana kod sebe. Živio je sa porodicom njegovog oca 10 godina, sve dok se otac nije razbolio i preminuo.

Njegova supruga odlučila je da Goran treba da ode. Nije ga, kaže Goran, htjela pod svojim krovom. Ponovno je postao beskućnik.

•  Sa 32 godine sam shvatio šta znači imati oca ili mamu. Do tada to nisam znao, za mene je to bila nepoznanica. Ali kako je sve ispalo – najradije bih da ih nikad nisam upoznao – kaže danas Goran.

Pokrenuo je ostavinski postupak, obratio se Udruženju Oaza koja se brine za beskućnike. Primili su ga, pomogli mu, od grada je sada dobio i smještaj.

Ima problema sa zdravljem, ali ne gubi nadu, vjeruje da ga čekaju bolji dani.

Smatra da biti beskućnik u Rijeci i nije tako strašno.

Grad ima dobar program, kaže, “imaš se gdje da se obučeš, okupaš i prespavaš”. A i Riječani su spremni da pomognu, imaju razumijevanja, ne osuđuju beskućnike jer znaju da je u današnje vrijeme izgubiti krov nad glavom, nažalost, lako moguće.