Stjepan Mesić, Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski žele predložiti raspuštanje daytonske BiH – što znači, entiteta uspostavljenih oružjem i zločinima – te mirnu reintegraciju zemlje pod međunarodnim protektoratom, kako bi BiH postala decentralizirana ali funkcionalna država, oslobođena separatističkih politika Banjaluke i Mostara, koje danas kroz svoj destruktivni utjecaj podržavaju vlasti u Beogradu i Zagrebu.
Zagrebački “Nacional” objavio je radni nacrt “Apela za spas Bosne i Hercegovine”, nadasve intrigantnog dokumenta koji zajednički izrađuju demokratski orijentirani članovi posljednjeg Predsjedništva SFRJ: Stjepan Mesić iz Hrvatske, Bogić Bogićević iz Bosne i Hercegovine i Vasil Tupurkovski iz Sjeverne Makedonije.
Nakon što zajednički usvoje konačno usuglašeni tekst, radni nacrt koji je pripremio Stjepan Mesić, trojica političara dokument će uputiti ključnim instancama unutar i izvan BiH na kojima se o toj zemlji odlučuje, ali će ga namijeniti i “svima kojih se to tiče”, kao i cijeloj javnosti. Načelno, Mesić, Bogićević i Tupurkovski u svom Apelu zagovaraju posve suprotno rješenje za BiH od etničkih koncepata Republike Srpske i HDZ-a BiH, koje podržavaju vlasti iz Beograda i Zagreba.
Za razliku od takvih politika, koje u nacionalno podijeljenoj zemlji nastoje dodatno osnažiti etnički na račun građanskog načina odlučivanja, inicijatori i autori “Apela za spas BiH” uvjereni su da je “jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu građanska država”.
“Apel za spas BiH” najavio je prije petnaestak dana jedan od njegovih inicijatora i autor radnog nacrta koji objavljujemo, bivši hrvatski premijer i predsjednik Sabora te bivši predsjednik Republike u dvama mandatima Stjepan Mesić. U intervjuu za bosanskohercegovačku redakciju televizije N1, Mesić je 19. januara otkrio kako s kolegama Bogićem Bogićevićem i Vasilom Tupurkovskim izrađuje “dokument koji će poslati na određene adrese u BiH”.
Pritom valja podsjetiti da su Mesić, Tupurkovski i Bogićević posljednji demokratski orijentirani živi članovi posljednjeg Predsjedništva SFRJ. Sa slovenskim članom tog tijela Janezom Drnovšekom njih su trojica, u ljeto i ranu jesen 1991., sa svoja četiri glasa nasuprot četvorici članova Predsjedništva naklonjenih Miloševiću, spriječili izglasavanje izvanrednog stanja u SFRJ, čime su postigli ključnu političku pobjedu za Sloveniju, Hrvatsku, BiH i ondašnju Makedoniju, onemogućivši da JNA legalno preuzme vlast u Jugoslaviji koja se raspadala, smijeni legitimno izabrane vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji te spriječi osamostaljenje republika.
Sada “Apelom za spas BiH” trojica političkih suradnika još jednom nastoje spriječiti da sila i nasilje konačno odrede sudbinu države – ovoga puta Bosne i Hercegovine.
“Dogovorili smo Vasil Tupurkovski, Bogić Bogićević i ja da idemo s jednim prijedlogom i kažemo svoje mišljenje o politici prema BiH koja je bila, koja je sada i koja bi trebala biti. Mi ćemo s tim vrlo brzo izaći, poslat ćemo na sve nadležne adrese. Nas trojica smo jedini preživjeli članovi Predsjedništva Jugoslavije i sva trojica smo bili za to”, objasnio je Mesić u intervjuu za N1, najavljujući Apel.
U tom kontekstu kratko je komentirao i zahtjeve HDZ-a BiH i hrvatskih vlasti za promjenom izbornog zakona BiH, kako bi Hrvati u Federaciji BiH mogli sami birati jednog, hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao i svoje predstavnike u Domu naroda FBiH. Mesić se protivi dodatnoj etnizaciji Predsjedništva BiH, koje smatra jedinstvenim političkim tijelom koje predstavlja državu i jedinim mjestom na kojemu predstavnici međunarodne zajednice, uključujući tu i Hrvatsku, mogu razgovarati o sudbini BiH:
Predsjedništvo BiH, odnosno njegovi članovi, adresa su na koju se trebaju obratiti šefovi stranih država ako žele razgovarati o stanju u BiH, poručio je Mesić. “Njih trojica predstavljaju BiH, prema tome, to je adresa s kojom se može komunicirati u BiH. Neki tu činjenicu zaboravljaju i onda Dodika primaju kao predstavnika Srba, u Zagrebu i Beogradu. Međunarodna zajednica morala bi biti ta koja će reći da oni predstavljaju BiH. Tu ulogu mora odigrati i novi predstavnik međunarodne zajednice i toplo se nadam da će se to ostvariti”, kazao je Mesić.
Bivši hrvatski predsjednik problematizirao je na N1 i aktualne zahtjeve za promjenom izbornog zakona BiH, naznačujući politički kontekst u kojemu nastaje “Apel za spas BiH”.
Kaže kako se problematizira član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, “dok nitko ne pita gdje su Hrvati ili Bošnjaci koji bi trebali glasati u Republici Srpskoj“. “Načelno polazim od toga da je za sve šefove država adresa s kojom komuniciraju s BiH – Predsjedništvo BiH. Nitko ne želi razumjeti jednu činjenicu, a to je da se iz hrvatskog korpusa bira jedan član Predsjedništva. U FBiH iz bošnjačkog korpusa se bira jedan, u RS se bira jedan.
Sada bi bilo logično da netko pita gdje su ti Hrvati ili Bošnjaci koji bi trebali glasati u RS. To se ne problematizira, nego se problematizira onoga tko dolazi iz hrvatskog korpusa”, rekao je Mesić, koji se nije propustio osvrnuti i na odnos premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića prema BiH. Oni, poručio je Mesić, podržavaju Dragana Čovića: “Obojica se slažu u jednom, a to je da podržavaju Čovića i HDZ BiH. A Čović je razbijač BiH, to je sada postalo sasvim normalno.”
RADIKALNO SUPROTAN POGLED NA RJEŠENJE KRIZE
Ako je suditi prema radnom nacrtu „Apela za spas BiH“, Stjepan Mesić, Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski ponudit će radikalno suprotan pogled na rješenje krize u BiH. Radni nacrt Apela, koji je “Nacional” dobio na uvid, obuhvaća tri stranice teksta, a konačni i usuglašeni tekst bit će upućen, kako je naznačeno, “svima kojih se to tiče”.
U uvodu Apela Mesić, Bogićević i Tupurkovski naglasit će da su “duboko zabrinuti stalnim pogoršavanjem odnosa u Bosni i Hercegovini” i svjesni “da bi bilo kakvi unutarnji sukobi u toj državi nužno imali negativne posljedice ne samo za mir i sigurnost na jugoistoku Europe, nego i na cijelom kontinentu”.
Istaknut će da su “neugodno iznenađeni nedostatkom osjećaja odgovornosti kod aktera na domaćoj političkoj sceni koji svojim djelovanjem, odnosno nedjelovanjem, pogoršavaju ionako lošu situaciju”, a naročito će istaknuti i da su “zgroženi stupnjem nepoznavanja u međunarodnoj zajednici, primarno u EU-u i SAD-u, ali i u Rusiji i Kini, kako osnovnih uzroka sadašnje krize tako i eksplozivnog potencijala što ga krije njezino produbljivanje”.
Vremena za gubljenje nema, poručit će posljednji preživjeli članovi Predsjedništva Jugoslavije, te konstatirati kako “sadašnje stanje u Bosni i Hercegovini realno prijeti otvorenim sukobima”. “Takvo je stanje izazvano, u prvome redu, ponašanjem entiteta Republika Srpska, odnosno njezina čelnika Milorada Dodika, ali ne manje i podrškom koju Dodik ima od najveće hrvatske stranke u BiH, Hrvatske demokratske zajednice BiH.
Otvoreno separatističke težnje i osporavanje samoga smisla postojanja Bosne i Hercegovine, što je postalo osnovni motiv svih istupanja i djelovanja Milorada Dodika, ne bi bili mogući bez aktivne podrške Republike Srbije, kao ni bez podrške što je Republika Hrvatska daje vodstvu HDZ-a BiH”, poručit će autori Apela i dodati kako “težnje što vode razbijanju BiH ne bi bile moguće ni bez podrške Ruske Federacije Republici Srpskoj i Republici Srbiji, kao ni bez politike Zapada koji, doduše, izriče sankcije Miloradu Dodiku, ali je potpuno suglasan s Rusijom da se Daytonski sporazum ne može i ne smije mijenjati”.
Riječju, zaključit će Mesić, Bogićević i Tupurkovski, “ni na međunarodnoj političkoj sceni, ni u regiji, ali ni u političkim krugovima BiH – premda u tome nisu svi izjednačeni – nema ni volje, ni sposobnosti, ali ni hrabrosti da se simptomi odvoje od onoga što ih uzrokuje, drugim riječima, da se jasno kaže što su uzroci, a što posljedice” sadašnje krize, koja prijeti novim ratom u Bosni i Hercegovini.
Ti su uzroci, prema radnom nacrtu dokumenta, u nekritičkom prihvaćanju Daytonskog sporazuma i svih njegovih posljedica. “Daytonski mirovni sporazum bio je u trenutku kada je potpisan jedini način da se prekine rat u Bosni i Hercegovini. On je uspostavio unutarnju podjelu zemlje za koju nema ama baš nikakvog uporišta ni u njezinoj tradiciji ni u dugoj povijesti, odnosno, uspostavio je Bosnu i Hercegovinu zasnovanu na rezultatima rata, što znači i na ratnim zločinima, uključujući etnička čišćenja i genocid.
Tako uspostavljena Bosna i Hercegovina od samoga je početka bila osuđena na neuspjeh, na to da bude nefunkcionalna i da, promovirajući načelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, zapravo otme osnovna ljudska prava građanima – pojedincima i među njima uspostavi neravnopravnost, čak i tako da one koji se ne deklariraju pripadnicima jednoga od triju konstitutivnih naroda liši nekih od njihovih osnovnih prava.
Proglašavanjem Daytona za jedino, trajno i spasonosno rješenje za Bosnu i Hercegovinu, akteri međunarodne politike, neki slijedeći svoje kratkoročne interese, a neki ne shvaćajući važnost i nužnost preustrojavanja BiH i traženja rješenja koje bi se odmaklo od Daytona, bitno su pridonijeli stvaranju uvjeta u kojima je moglo doći do sadašnje krize”, navodi se u postojećoj verziji „Apela za spas BiH“.
Riječ je, uistinu, o stavovima koji se u današnjim političkim raspravama o BiH ne mogu često čuti, ako uopće:
Daytonski sporazum i ustroj BiH po njegovu modelu postali su tabu tema, a da pritom više nitko ne spominje – naročito u Beogradu, Banjaluci, Mostaru i Zagrebu – kako je taj sporazum uvelike legalizirao ono što je srpska vojska postigla ratnim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom u Srebrenici.
Autori Apela zato će poručiti da je “Daytonski mirovni sporazum svoj cilj ispunio” te da treba krenuti dalje jer su “akteri na unutarnjopolitičkoj sceni BiH pokazali kako nisu sposobni sami naći rješenje koje bi BiH izvuklo iz paraliziranosti”. Često ponavljana “floskula”, naime, “da će se međunarodna zajednica složiti sa svime o čemu se dogovore ključni akteri u BiH”, u nacrtu Apela opisuje se kao “tek proziran izgovor za neaktivnost”.
“Umjesto da se odmah počelo razmišljati o nadograđivanju, pa i mijenjanju Daytona, pretvorilo ga se u dogmu u koju se, paradoksalno, najviše kunu oni koji su najbliži poništavanju osnovnog cilja Daytonskog sporazuma, a to je mir”, stoji u nacrtu Apela. Nakon tog uvodnog dijela i analize trenutne situacije, navode se ključne teze dokumenta:
“Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu je građanska država, ma koliko to nekome danas izgledalo dalekim i nerealnim.
A to znači da treba okrenuti leđa konceptu ravnopravnosti konstitutivnih naroda i konceptu prema kojemu prava građana izviru iz njihove pripadnosti određenom etnicitetu, odnosno narodu. Upravo suprotno: sva prava pojedinca izviru iz činjenice da je on građanin Bosne i Hercegovine. Svi su građani u svim pravima i na cijelome području BiH ravnopravni i jednakopravni.
Kroz to, jednakopravni su i narodi kojima pripadaju, ali se ta ravnopravnost ne oduzima onima koji jesu građani BiH, ali koji nisu ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi. Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu jest jedinstvena (ne unitarna!) država, podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i sa Sarajevom kao glavnim gradom i izdvojenom jedinicom.”
Riječ je, svakako, o konceptu izravno suprotnome onom za koji se zauzimaju službeni Beograd i Zagreb te Banja Luka i Mostar u BiH, pa nema sumnje da će Milorad Dodik i Dragan Čović, a gotovo sigurno i Aleksandar Vučić, Zoran Milanović i Andrej Plenković jednodušno odbaciti prijedloge iz tog dokumenta. No tek treba vidjeti kako će reagirati SAD i članice EU-a, pa čak i Rusija:
S obzirom na ugled trojice inicijatora Apela, predvođenih bivšim hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem, nije isključeno da taj dokument u predstojećim političkim raspravama o budućnosti Bosne i Hercegovine može zadobiti priličnu važnost. Trojica bivših članova Predsjedništva SFRJ predložit će raspuštanje daytonske BiH – što znači entiteta uspostavljenih oružjem i zločinima – te mirnu reintegraciju zemlje pod međunarodnim protektoratom..
Autori apela neće štedjeti kritike na današnju politiku Srbije i Hrvatske prema BiH.
“Jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu”, stoji u radnom nacrtu, “jest da se njoj susjedne države, Republika Srbija i Republika Hrvatska, prestanu bilo izravno bilo neizravno miješati u unutarnje stvari BiH. Supotpisi Srbije i Hrvatske na Daytonskom sporazumu ne daju tim zemljama nikakva posebna prava, ali ih obvezuju da se suzdrže od bilo kakvih pretenzija na dijelove teritorija BiH – u što je, naravno, uključena i podrška onima koji bi BiH željeli razbiti”.
Radni nacrt Apela za spas BiH završava implicitnim pozivom na novu međunarodnu konferenciju o BiH, premda autor radne verzije takvo rješenje zasad izrijekom ne spominje: “Jedino rješenje za BiH može se postići hitnim, promišljenim i odlučnim angažmanom i Europske unije i Ujedinjenih naroda, na način da se u skladu s gore iznesenim postavkama uspostavi privremeni ustroj zemlje..
Pod međunarodnom kontrolom – ako je potrebno, i uz respektabilne mirovne snage s jasnim mandatom i uz aktivno sudjelovanje međunarodnih čimbenika – da se priđe izradi novog ustava BiH koji bi izbjegao sve zamke što su se u sadašnjem Ustavu pokazale pogubnima, da se nakon prijelaznog roka od pet godina održe i parlamentarni izbori i izbori za lokalne organe vlasti, da se temeljem rezultata tih izbora uspostavi nova struktura vlasti i da se – napokon – sudbina Bosne i Hercegovine preda u ruke onima koji u njoj žive.”
Stjepan Mesić, Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski žele predložiti raspuštanje daytonske BiH – što znači, entiteta uspostavljenih oružjem i zločinima – te mirnu reintegraciju zemlje pod međunarodnim protektoratom, kako bi BiH postala decentralizirana ali funkcionalna država, oslobođena separatističkih politika Banjaluke i Mostara, koje danas kroz svoj destruktivni utjecaj podržavaju vlasti u Beogradu i Zagrebu.
(S.B)
Izvor: Domaće.net
