Zločini nad muslimanima su poticani i opravdavani, oni su smatrani historijskom nužnošću, odjekom jedne više pravde, što je Đilasu, kao ubijeđenom komunistu, bilo potpuno besmisleno i bezrazložno.
Milovan Đilas danas je već pomalo zaboravljena ličnost, jer vrijeme u kojem je on figurirao kao velika i važna politička ličnost nestalo je u vrtložnom vihoru historije. Pamćenje koje je to vrijeme baštinilo osuđeno je da čami u prikrajku, da bude dio margine na koju svjetlo pažnje gotovo nikada ne padne, bezmalo zaboravljeno i nestalo. Zašto je to tako pravog odgovora nema. Da li je to pravedno, vjerovatno nije, ali činjenica je da se o Đilasu danas malo govori i da o njegovom neobičnom i jedinstvenom životu malo ko danas nešto zna.
A nije bilo tako davno kada je Milovan Đilas bio istaknut u mnogim stvarima i nije bilo tako davno kada je režim zahtijevao da se o Đilasu ne govori i ne priča, kada je bio najveći apatrid jugoslovenskog socijalizma, zatvorenik bez građanskih i političkih prava, disident u onom najdoslovnijem značenju te riječi. Još je temeljnije zaboravljena činjenica da je Đilas prije svoje pobune bio najviši partijski funkcioner, najbliži Titov saradnik, prvoborac, revolucionar, jedan od najistaknutijih vođa narodnog ustanka u Jugoslaviji, a nakon toga osoba koja se glasno pobunila protiv stvaranja nove privilegovane i birokratske jugoslovenske klase upravljača.
Kao rijetko koji jugoslovenski revolucionar Milovan Đilas je iza sebe ostavio veliki broj knjiga autentičnog sadržaja. U pokušaju da objasni svoj raskolnički postupak Đilas je osim glasovite Nove klase, knjige teorijsko -političkog sadržaja, napisao i nekoliko izuzetno cijenjenih knjiga biografske proze. U tim je knjigama pisao ne samo o toku vlastitog života, nego je po prvi put govorio javno o neuralgičnim i tabuiziranim dijelovima jugoslovenske historije.
Rođen je u selu Podbišće, kod Mojkovca u Crnoj Gori, u porodici „glavara“, kako je pisao, u svijetu koji je i u njegovom djetinjstvu i mladosti bio definisan rodovskom i plemenskom kulturom. Đilas je bilježio pamćenje velikih crnogorskih šokova, ratova koje su Crnogorci vodili protiv Osmanlija, poslije i protiv Austrijanaca, osjećaja gubitka kolektivnog identiteta ujedinjenjem sa Srbijom. To je svijet potpuno zarobljen zakonima krvnog osvećivanja, epskih junačkih pjesama i hajdučke etike, gdje je ubistvo neprijatelja slavljeno čak i onda kada nije bilo časno i besprijekorno.
Pogrom Bošnjaka Sandžaka
Potresno je Đilasovo svjedočenje o ulozi njegovog oca u zločinu nad Bošnjacima Šahovića, kada je, po nekim podacima, ubijeno gotovo 900 ljudi. Đilas je uz potresne opise barbarstva opisao kobne događaje svjedočeći kako se njegov otac, kao žandarmerijski oficir i učesnik događaja, stidio onoga što je počinio odbijajući govoriti o zbivanjima u Šahovićima iz 1924. godine. Tek je sinu, mnogo poslije, priznao da je od povjerljivog čovjeka doznao da su Boška Boškovića, crnogorskog prvaka, čija je smrt i bila povod pogromu Bošnjaka, ubili prvaci iz Kolašina, Crnogorci i pravoslavni.
Besudna zemlja govori o Crnoj Gori koja je nastajala kroz ratove, progone i krvoprolića, o državi koja je bila mala apsolutistička monarhija, podređena tiranskoj kući Petrovića, o ratovima u kojima su Osmanlije protjerivane iz Sandžaka, a muslimansko stanovništvo ubijano, pljačkano i protjerivano sa svojih vjekovnih ognjišta. Zapanjujuća je otvorenost Đilasa ne samo u opisu nego i kvalifikaciji događaja, jer za njega to nije dio „herojske“ prošlosti Crne Gore nego su zbivanja koja se moraju razobličiti i nazvati pravim imenom.
Zločini nad muslimanima su poticani i opravdavani, oni su smatrani historijskom nužnošću, odjekom jedne više pravde, što je Đilasu, kao ubijeđenom komunistu, bilo potpuno besmisleno i bezrazložno. On je pogrom tog svijeta vidio upravo onako kako je jedino i mogao vidjeti: kao atavistički ostatak anahronih običaja, kao zločin počinjen iz mržnje i neznanja, kao prokleti usud jednog potpuno nezaštićenog i neshvaćenog svijeta.
Prije nego je počeo ispisivati svoju memoaristiku Đilas je bio čovjek velike preduzimljivosti. Nakon srednjoškolskog školovanja u Kolašinu i Beranama odlazi u Beograd studirati pravo i filozofiju, ali se ubrzo po dolasku u grad priključuje Komunističkoj partiji i postaje njen aktivan član i agilan agitator. Zbog svog antidržavnog i komunističkog djelovanja biva hapšen i osuđen na pet godina robije, koju služi u zloglasnoj Sremskoj Mitrovici.
Razlaz sa Titom
Drugi svjetski rat provodi kao član Politbiroa Komunističke partije određenog da bude opunomoćeni delegat Centralnog komiteta za Crnu Goru i član Vrhovnog štaba. Od 1942. godine njegov zadatak je bio da ustanovi stvarno stanje u rasplamsalim partizansko-četničkim borbama u Crnoj Gori. Bio je jedan od urednika obnovljene Borbe i osoba zadužena za propagandni i informativni rad. Treba reći i da su tokom Drugog svjetskog rata poginula dva Đilasova brata, sestra i otac Nikola, koji je prihvatio sinovljevu komunističku ideologiju.
U poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji Milovan Đilas je bio jedna od najistaknutijih ličnosti komunističke vladajuće nomenklature. Svoje sastanke sa Staljinom i ulogu koju je imao u jugoslovenskom odbijanju da se povinuje volji SSSR-a i događajima vezanim oko rezolucije Informbiroa opisao je u memoarskoj knjizi Razgovori sa Staljinom. Upravo je Milovan Đilas, u ime partije, bio zadužen da napiše tekst jugoslovenskog odgovora na rezoluciju, prisustvovao je svim najvažnijim partijskim sastancima na kojima su se donosile odluke o budućnosti zemlje i figurirao je kao najbliži i saradnik od Titovog najvećeg povjerenja.
Šta je navelo Milovana Đilasa da se u seriji od 17 članaka objavljenih u Borbi1953. godine kritički postavi prema djelovanju Komunističke partije Jugoslavije još uvijek je pitanje oko kojeg se historičari spore. Već naredne godine održan je vanredni plenum Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije na kojem je osuđeno Đilasovo djelovanje, a u kritikama se isticao sam Josip Broz Tito koji je ustvrdio da je „Đilas napao Savez komunista i svojim ga djelovanjem srozao“.
U aprilu 1954. godine Đilas samovoljno istupa iz članstva u Partiji, a zbog intervjua The New York Timesu iz 1956. godine suđen je za antijugoslovensku djelatnost i osuđen na tri godine robije. Po izlasku iz zatvora 1959. godine posvećuje se pisanju, a kada dvije godine kasnije objavi memoarsku knjigu Razgovori sa Staljinom biće po treći put osuđen na zatvorsku kaznu, ovaj put u trajanju od 13 godina, koju neće odslužiti u punom trajanju. Iz zatvora je pušten sredinom 1966. godine i od tog dana živi u Beogradu kao osoba bez građanskih prava.
Kritika komunističkih moćnika
Ključni Đilasov krimen bila je ideja iznešena u knjizi Nova klasa kojom jugoslovensko partijsko rukovodstvo optužuje kako su se pretvorili u birokratizirane vlastodršce koji posjeduju društveni, politički i ekonomski život zemlje. Pomalo na tragu trockističkih kritika staljinizma Đilas je tvrdio da su pravi vlasnici društvene svojine u socijalizmu vladajući sloj partijskih moćnika i da je društvena svojina, samim tim, u socijalističkim režimima društvena samo po imenu.
Nova klasa, postoje podaci, štampana je u nekoliko miliona primjeraka i prevedena je na 60 jezika svijeta. Sredinom ‘60-tih godina prošlog vijeka Milovan Đilas bio je najpoznatiji svjetski disident komunizma, a do danas je, vjerovatno, najprevođeniji autor sa područja nastalog raspadom Jugoslavije.
Od osude i isključenja iz Partije pa sve do smrti Milovan Đilas živio je povučeno i nikada nije uspio povratiti ranije politički sjaj i političku važnost. Koncem ‘80-tih godina prošlog vijeka postao je blizak sa srpskim nacionalističkim piscem Matijom Bećkovićem pod čijim je uticajem, vjerovatno, revidirao svoja stajališta o Crnoj Gori i crnogorskoj naciji. Od borca za autentični crnogorski identitet Đilas je postao osoba koja je crnogorstvo svodila na zavičajni identitet nacionalno se izjašnjavajući kao Srbin.
Umro je u Beogradu 20. aprila 1995. godine, a pokopan je po pravoslavnom običaju u rodnom selu.
Izvor: Al jazera Balkan
