Ovo je njena ispovijest:

“Vraćala sam se momkom u naš hostel u Berlinu nakon obilaženja pabova kad mi je rekao da mu treba neko vrijeme za sebe. Putovali smo zajedno manje od dvije nedjelje. Bio je neraspoložen i tih još otkako je izašao iz aviona u Parizu. Za to je okrivio džet leg, ali je ostao u takvom raspoloženju sljedećih 10 dana. Pokušavala sam biti brbljiva i privržena kad god sam osjetila da je udaljen, ali činilo se da ga to još više iritira. Nije mu bilo zabavno, ali nisam ga ni prisilila da ide.

Tokom obilaženja pabova kao da mu se promijenilo raspoloženje i izgledao je sretno, čak me je dio puta prema hostelu držao za ruku. Shvatila sam da me već danima nije držao za ruku i oči su mi zasuzile. Čak mi je i pobjegao jedan jecaj.

‘Mrzim kad to radiš. Treba mi pauza. Nisam trebao ići na ovo putovanje’, rekao mi je dok me je puštao iz ruke.

Nikad pre nije tako razgovarao sa mnom, pogotovo ne kad sam plakala.

‘Zašto si onda odlučio da ideš?’, pitala sam ga.

‘Jer nisam znao da će biti ovako! Tako si zavisna od mene. Zašto ne možeš da prestaneš da se ponašaš kao izgubljeno mače?’, rekao mi je.

Pretrčala sam ulicu, uskočila na zadnje sjedište taksija i nestala u noći, dajući mu sav prostor koji mu je bio potreban. Je li bilo nezrelo? Apsolutno. Bih li danas na taj način riješila situaciju? Vjerovatno ne. Ali u tom trenutku, dobro sam se osjećala radeći to što sam uradila.

Razmišljala sam o tome da ostanem napolju cijelu noć, ali sve je bilo zatvoreno, pa sam zamolila vozača da me odvede nazad u hostel. Kad je moj momak sat vremena kasnije ušao u sobu, vidjelo se na njemu da se nije predomislio. Počeo je da nabraja sve što sam učinila što ga je dovelo do te odluke.

Zamijerao mi je što sam ga prisiljavala da ide na put sa mnom. Optužio me da skrivam lice ispod ivica jakni i šalova te da skrivam svoje tijelo ispod širokih pulovera. Rekao mi je da su te moje nesigurnosti poput oblaka paučine koji zaklanjaju moje istinsko ja.

Posljednji put sam ga vidjela na željezničkoj stanici kad sam se ukrcavala na voz koji je išao za Prag. Tamo smo imali hostel rezervisan za četiri noći. On je namjeravao da ostane još jednu noć u Berlinu prije leta kući. Sjedila sam u praznom vagonu gledajući fotografije na mobilnom – sve kako bih izbjegla kontakt očima s njim posljednjih nekoliko sekundi prije polaska voza.

Mislila sam da sam pažljiva. Dala sam mu prostora, nikada nisam nadzirala njegova ženska prijateljstva ili se ljutila kad bi razgovarao s lijepim konobaricama. Ponekad bih se uznemirila kada bi u posljednjem trenutku otkazao naše planove. Znala sam da mu se puno toga događa u životu, a jedino što sam željela je da se bolje organizuje. Ali ništa nije objasnilo zašto više ne može da bude na istom kontinentu sa mnom.

Sjetila sam se nečega što mi je rekla starija koleginica prije odlaska u Evropu. Ona i njen tadašnji momak su u 20-ima išli zajedno na put, nakon kojeg se ona vratila kući uvjerena da je on pravi za nju.

‘Znala sam da ako možemo zajedno otići na tako dugi put i da sve bude u redu, da možemo proći zajedno sve nedaće’, rekla mi je. U braku su već 16 godina i imaju troje djece.

Dva sata kasnije prvi put sam zapravo pogledala kroz prozor. Sunce je zalazilo nad zelenim brežuljcima prošaranim kravama i kućicama sa slamnatim krovovima. Čudna energija nakupljala se u mojim prsima, trgnuvši me iz samosažalijevanja.

Odjednom sam se htela smijati, plakati i bjesniti. Nisam se osjećala poput izgubljenog mačeta, već kao lavica koja je spremna da rastrgne sljedećeg turistu koji će me gađati pomfritom.

Palo mi je na pamet da bih mogla da nastavim da istražujem tu ​​olupinu naše veze tražeći odgovore koji možda nikada neću naći, ali sam odlučila da ostavim stvari takve kakva jesu i da krenem dalje.

Naporno sam radila kako bih dovoljno uštedjela za ovo putovanje. Preostalo mi je još nekoliko nedjelja u Evropi, a nakon Praga nismo pravili dalje planove. Ne samo da sam mogla ići gdje god sam htjela, nego sam prvi put bila potpuno slobodna.

Sljedeće dvije sedmice sam provela u nekom neobičnom stanju u kojem su boje izgledale svjetlije, hrana je bila slađeg ukusa, a zalasci sunca su me dovodili do suza. Svakog sam se jutra budila znajući da mogu da radim šta god želim, a da se ne osjećam krivom ili da se brinem je li i njemu zabavno. Istraživala sam dvorce i male uske uličice u Pragu.

U Budimpešti sam se zabavljala u barovima na otvorenom, poljubila neznanca na plesnom podijumu i oporavljala se u termalnim kupkama. U Londonu sam se našla na ručku sa starim prijateljem, priuštila sam sebi turneju po studiju u kojem se snimao Hari Poter i potrošila preostali novac na korset i kožnu svesku.

Bilo je trenutaka kad sam poželjela da je bio uz mene i da uživa u tim iskustvima sa mnom, ali ti trenuci nisu potrajali. Na kraju, sam je odlučio da ne želi da podijeli ovo iskustvo sa mnom i vratio se kući.

Počela sam da se osjećatim više kao stara ja, djevojka koja bi sve probala jednom samo da bi jednog dana mogla o tome da piše. Budući da sam bila sama, bila sam prisiljena da započnem više razgovora s nepoznatim ljudima. Ponekad bi se razgovori pretvorili u piće i kartanje u hostelu ili noćni provod u istraživanju novog grada. Drugi put bih sama izašla nešto da pojedem i prisjetila se koliko volim biti u društvu same sebe.

Očekivala sam da će me u nekom trenutku uhvatiti depresija, posebno kad se vratim kući i ponovo se suočim sa svakodnevicom, ali to se nikada nije dogodilo.

Skinula sam Tinder i počela da ugovaram sastanke. Ofarbala sam se u crveno, krenula na časove plesa i prodala naušnice koje mi je bivši kupio na eBayu.

Sljedećih mi je mjeseci sporadično slao poruke, u kojima je pisao da mu nedostajem i da mu je žao kako je sve ispalo. Prestala sam da odgovaram nakon što sam pokupila svoje stvari iz njegovog stana.

Prošlo je pet godina. Nisam mu potpuno oprostila, ali dopuštam sebi da se ponekad nasmiješim kad se sjetim sretnijih vremena. Kad pogledam fotografije s tog putovanja, mogu vidjeti šok i bol u svojim očima, čak i na fotografijama na kojima sam se smijala.

 Ali vidim i treperenje bijesa koji sam usmjerila u izgradnju svoje karijere, osiguravajući sebi posao iz snova.

Vidim iskre kreativnosti, jer sam na tom putovanju počela da zapisujem u dnevnik ono što vidim i osjećam. Na slikama vidim tračak nade da prežalim propalu vezu s namjerom da jednog dana ponovno nekoga volim.

Vidim nekoga ko je uzeo svoju bol i iskoristio je da stvori život koji je uvijek želio za sebe, pod vlastitim uslovima. Ne žalim ni za čim.”