Stari hamam u Vranju, historijski dragulj i kulturološko blago, nalazi se u Ulici Kralja Milana Obrenovića, na početku Gornje čaršije. Ovaj je hamam među samo pet ovakvih autentičnih građevina iz osmanskog doba na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Vranje je 451 godinu bilo pod osmanskom vlašću, od 1427. do 31. januara 1878. godine. Muslimani u Vranju bili su većinsko stanovništvo sve do kraja osmanske vladavine. Kada su srpska vojska i srpski ustanici ušli u Vranje, zatekli su 8 džamija. Obračun s Osmanlijama je prestao, ali odmah je počeo obračun s džamijama. Za rekordno kratko vrijeme svih 8 vranjskih džamija porušeno je miniranjem.
KRSTATA DŽAMIJA
Naročito je zanimljiva sudbina džamije u blizini Bijelog mosta, u vranjskoj mahali Tulbe, koja je doživjela istu tragičnu sudbinu, ali čije je ime nastavilo živjeti kroz ime pravoslavne crkve sazidane na njenim ruševinama.
Nakon uspostavljanja srpske vlasti u Vranju 31. januara 1878. godine Srbi su na osnovu legende, nikad potkrijepljene dokazom, da je navodno zatečena džamija podignuta na ostacima nekadašnje crkve, srušili džamiju, a 1880. godine na njenim temeljima i ostacima podigli crkvu. Od prvobitne džamije ostao je samo jedan zid. Crkvi su dali naziv Crkva svete Petke, ali je u narodu daleko poznatija pod nazivom Krstata džamija. Danas je to najmanja vranjska crkva, ali i najposjećenija i najpoštovanija od pravoslavnih vjernika.
U ovom dijelu Vranja živjeli su se najbogatiji muslimani – age i begovi. I sami Vranjanci ovu crkvu i dalje zovu Krstata džamija, iako ona više nije džamija.
Nameće se logično pitanje: Ako je Krstata džamija bila sveta i za pravoslavce, zašto su je srušili?
VRANJSKO MUSLIMANSKO MEZARJE
Nekada je u Vranju postojalo veliko muslimansko mezarje koje su kršćani zvali “Tursko groblje”, u kojem su se stoljećima sahranjivali vranjski muslimani. Ono je zahvatalo veliku površinu i s jugozapadne strane bilo je granični dio Vranja. Mezarje je sistematski uništavano, a na njemu su podizani razni objekti. Od značajnijih objekata koji se danas nalaze na prostoru muslimanskog mezarja spomenut ću: Gradski park, vranjska gimnazija “Bora Stanković” (pri kopanju temelja radnici su stalno nailazili na kosti muslimanskih merhuma), Pedagoški fakultet, Dom kulture, Vatrogasni dom… Na tom prostoru su bili izgrađeni Hotel “Vranje”, Sokolski dom, Oficirski dom… Naravno, i oko osam vranjskih džamija postojala su mezarja koja su također uništena.
PAŠINI KONACI U VRANJU
Kompleks “Pašini konaci” u centru Vranja sastoji se od dvije zgrade: selamluka i haremluka. Kompleks je podigao osmanski upravitelj Vranja Raif-beg Džinoli (Džinić) 1765. godine.
Nakon osmanske vlasti u Vranju kćerka Husein-paše Abdulj-hanuma prodala je ovaj kompleks vladiki Pajsiju, koji je zgrade poklonio gradu Vranju. U selamluku je stanovao paša i njegova muška pratnja. Ova je zgrada mostom bila spojena s haremlukom u kojem su boravili ženski članovi pašine porodice. Zgrada selamluka se nalazila pored ulice, a zgrada haremluka iza nje, u dvorištu.
U zgradi selamluka je od 1881. do 1931. godine bila smještena vranjska gimnazija, poslije Skupština opštine, a od 1956. godine u njoj je Narodni muzej Vranja.
Godine 1992. tada moćni “Simpo” uzima haremluk u zakup na 20 godina, renovira ga i u njemu otvara reprezentativni restoran koji postaje sinonim za luksuznu kafanu. Potpisivanjem ugovora 2019. godine grad Vranje postalo je vlasnik zgrade haremluka površine 311 m² i zemljišta ukupne površine 719 m².
“Pašini konaci” predstavljaju nezaobilaznu tačku pri posjeti Vranja. Obje zgrade bile su međusobno povezane galerijom za prolaz u vidu drvenog visećeg mosta. Tako je paša, kada je noću odlazio u haremluk kod žena, direktno prelazio iz selamluka u haremluk. Imanje je bilo ograđeno visokim ogradnim zidom s kapijom.
Ove su dvije, po unutrašnjem sklopu, skoro identične građevine, građene u osmansko-balkanskom stilu. U njima je simetričan raspored po desetak prostorija i u prizemlju i na spratu.
Na pročelјu zgrade haremluka na spratu primjetna je polukružno završena prostorija. To je divanhana koja i danas postoji, a služila je za odmor.
Svaka soba ima tavanice izrađene u tehnici drvorezbarstva. Na fasadi se jasno oslikava bondručni konstruktivni sistem s ispunom od opeke i blata. Građevine su povezane dvorištem.
Krovovi su bili pokriveni ćeramidom, a unutrašnjost zgrada ukrašena ornamentima u drvetu.
Zgrade su odavale svu raskoš života u kućama osmanskih velikodostojnika.
Ove dvije zgrade, a posebno selamluk spadaju u tri najstarije još postojeće zgrade u Srbiji. Prema zvaničnim podacima, “Pašin konak” je najstarija kuća za stanovanje u Srbiji.
HAMAM U VRANJU
Stari hamam u Vranju, historijski dragulj i kulturološko blago, nalazi se u Ulici Kralja Milana Obrenovića, na početku Gornje čaršije. Ovaj je hamam među samo pet ovakvih autentičnih građevina iz osmanskog doba na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Osmansko parno kupatilo u Vranju sagrađeno je oko 1690. godine. Pripada grupi takozvanih jednodijelnih čaršijskih hamama. Ovo znači da nije bilo posebnih prostorija za žene, a posebnih za muškarce, već se kupanje sprovodilo na smjenu. Prilikom zidanja hamama kao vezivni materijal za kamen i tanku ciglu korišten je malter od pijeska i jaja.
Krov je prekriven ćeramidom Unutrašnji prostor hamama sastoji se od svlačionice, halvata – mjesta za kupanje – i hazisa ili hazne – rezervoara za vodu.
Naročito je poznat iz romana Nečista krv, u kojem je Borisav Stanković XV glavu posvetio hamamu. Ostalo je zapisano da se Sofka, junakinja Nečiste krvi, kupala na ovom mjestu pred samu udaju. Poput nje, ovaj otomanski biser doživio je sličnu sudbinu, lični lom, poniženje koje je vodilo od ljepote do postepene degradacije.
Sagradile Osmanlije, opljačkali Bugari, uništili sugrađani, restauraciju platili stranci, ali radovi nisu do kraja ni kako treba izvedeni. Ovo je sažetak onoga što se događalo za skoro četiri stoljeća postojanja hamama. Ograđen je velikim bijelim zidom oko prednjeg dijela, a cijelom desnom stranom otvoren je ka ulici.
BIJELI MOST ILI MOST LJUBAVI
Bijeli most ili Most lјubavi jedna je od najznačajnijih turističkih atrakcija i simbol Vranja.
Most je podignut 1844. godine iznad Vranjske rijeke, u Ulici Devet Jugovića i nalazi se i na grbu grada Vranja. Naziv je dobio po bijelom tesanom kamenu od koga je sazidan, a svijetla boja mosta održala se i nakon restauracije.
Legende su vezane za vranjanske Romea i Juliju, pastira Stojana i Selim-begovu kćerku Ajšu. I Vranje, kao i Verona, čuva i njeguje priču o tragičnoj lјubavi. U Veroni se lјubav zbiva na balkonu, dok se ovdje, u Vranju, odvija na obali Vranjske rijeke.
Legenda nema nikakvu historijsku osnovu, ali Vranjanci su u njoj unijeli toliko mašte, emocija i pripovjedačkog dara, da svi zaljubljeni Vranjanci rado prepričavaju njen sadržaj. Legenda je pomogla opstanku ove osmanske ćuprije.
Legenda kaže da je vijest o tajnoj ljubavi Stojana i Ajše doprla i do ušiju Selim-bega, koji je, također, primjećivao da mu se kćer povremeno iskrada iz kuće. Jednog dana pođe za njom i pored Vranjske rijeke ugleda ih zagrljene. Razjaren, uperi pušku u Stojana, ali ga Ajša zakloni svojim tijelom. Metak je pogodi, a drugi i Stojana. Po predanju je Ajša na samrti roditelјima ostavila u amanet da od novca namijenjenog njenoj udaji sagrade most koji će spajati dvije obale. Roditelji Ajšini to navodno i učiniše i podigoše most na mjestu gdje se prema legendi odigrao ovaj tragični događaj.
U Vranju je odavno običaj da se mladenci prije ili poslije svadbe prošetaju Mostom lјubavi.
Istina o Bijelom mostu nalazi se na njegovim natpisima na mermernoj ploči.
Rečenice na mermernoj ploči raspoređene su u četiri reda s hidžretskom 1260. godinom kao godinom izgradnje mosta (1844. godina). Ovakva mermena ploča zove se tarih i koristila se za sve natpise na javnim objektima. Natpis na Bijelom mostu napisan je osmanskom varijantom turskog jezika, arapskim pismom, a manji dio teksta pisan je arapskim jezikom.
Natpis s mosta preveo je još 1960. godine čuveni orijentalista, historičar i rektor Univerziteta u Prištini, a tada docent Filozofskog fakulteta u Beogradu dr. Hasan Kaleši: “Dobrotvor i dobročinitelj, onaj koji žudi za rajem i visokim sistemom. Ajša Hanum, kći roba vječnog. Neka njoj i njenim roditeljima oprosti grijehe.”
U središnjem dijelu stoji kaligrafski natpis “O, čuvaru!”, što je jedno od imena za Boga u islamu, a ispod toga još i godina “G. 1260”. Tekst na desnoj strani glasi: “Ovaj most zove se Bijeli i služi za olakšicu. Vode koje teku ispod njega služe ljudima za zdravlje. Prolaznici neka prođu još jednom da se o tome uvjere. O, Muhamede izabraniče, posreduj za vlasnika mosta.”
Iz ovog tariha poznato je samo to da je most izgrađen 1844. godine i da je zadužbina izvjesne Ajše.
MOST U ZLATIBORSKOJ ULICI I DRUGI ZABORAVLJENI MOSTOVI
Ime najslavnijeg vranjskog paše Husein-paše javlja se na tarihu uklesanom na mermernu ploču, koja se nalazi na manje poznatom mostu, kojeg danas u izvornom obliku praktično više nema. Natpis na toj mermernoj tabli na osmanskom jeziku, koji je također preveo dr. Hasan Kaleši glasi: “Dobročinstva u ime Boga su tvrđava sigurnosti. Uistinu, ovaj most je radost za dušu. Oni koji su došli na ovaj svijet otišli su, a pametni su na svoje mjesto ostavili trag. Dobrotvor i dobročinitelj je Hadži Huseinov sin Sulejman. Olakšaj, o, gospode, da bude srećan naš prelazak. G. 1265.”
Sin Husein-paše Sulejman-beg 1848. ili 1849. godine ostavio je kao zadužbinu ovaj most svim stanovnicima Vranja. Most se nalazi u današnjoj Zlatiborskoj ulici, dok originalna konstrukcija zidanog luka mosta nije sačuvana, pa je preko njega izgrađena drveno-metalna konstrukcija s metalnom ogradom. Konstrukcija mosta kasnije je zamijenjena betonskom, koja je danas u katastrofalnom stanju. Tarih se još nalazi na svome mjestu, ali dopola zatrpan smećem.
Na Vranjskoj rijeci nalaze se još dva stara mosta s očuvanim kamenim lukovima – most kod Hamama i most kod Mačkine česme. Nažalost, na tim mostovima nisu očuvani natpisi.
SAHAT-KULA I ČESMA ĐERENKA
Sahat-kula se nalazila u Gornjoj mahali. Podignuta je krajem 18. stoljeća. Porušena je 1925. godine.
Česma Đerenka nalazi se nedaleko od Bijelog mosta i u blizini mahale Gornja čaršija. Ova je česma simbol nesretne ljubavi između momka muslimana i lijepe crnooke srpske djevojke iz Vranja.
Podignuta je u osmansko doba, a 1946. godine je zbog pomjeranja izvora izmještena tridesetak metara niže u odnosu na svoj prvobitni položaj.
Česma je bila mjesto gdje su se Vranjanci okupljali i družili. Opisana je u djelima Bore Stankovića, čiji su mnogi književni junaci vezani za ovu česmu, a opjevana je i u narodnim pjesmama.
Česma postoji i danas i pod zaštitom je države.
Legenda kaže da se momak Đerđelez, poznatiji u čaršiji kao Đera, zaljubio u lijepu Vranjanku koja je živjela u blizini Krstate džamije. Gledao ju je svaki dan dok je prolazila pored njegove kuće, silazeći do obližnjeg izvora kako bi natočila vodu. Svakog je jutra odlazila do dubokog kladenca, iz kojeg se voda vadila pomoću đerma.
Đera je meračio i uživao posmatrajući je dok je na izvoru punila krčak i umivala se.
Mladi Đerđelez je bio opsjednut njenom ljepotom i svima je govorio: ,“Ja sam Đera, a ona će biti Đerenka.”
Jednog dana, ne mogavši više da sakriva svoju ljubav prema lijepoj Vranjanki, Đera joj pritrča i uhvati oko struka. Djevojku je to uplašilo, uspjela je da se istrgne i pobjegne od njega.
To je bio i posljednji put da je Đera vidio crnooku Vranjanku.
Nekoliko godina nakon ovog događaja napustio je Vranje slomljenog srca, a njegovi prijatelji su u spomen njegove velike i neuzvraćene ljubavi na mjestu izvora s kojeg je djevojka uzimala vodu podigli česmu koju su nazvali Đerenka. Podignuta je vjerovatno u prvoj polovini 19. stoljeća. Česma Đerenka jedan je od rijetkih sačuvanih objekata iz perioda osmanske vladavine.
Ova je česma i prva kaptirana i ujedno najstarija javna česma u Vranju s koje je cijeli gornji dio grada zahvatao vodu. Stari kamen od koga je česma sazidana odolijeva zubu vremena, ali ne i ljudskom nemaru.
Izvor: STAV.ba
