Da mogu govoriti, a ne mogu, sarajevski golubovi ispričali bi kako su gorki zalogaji hljeba koje migranti sa njima dijele. I zalogaji hljeba i zrna kukuruza.
Ovo nije onaj Sebilj, a niti ona Baščaršija na koju su oni navikli, puna naroda koje mami miris ćevapa i kahve.
Ovo je neko ‘tuđe nebo’ po kojem oni lete, onako otužno, prazno i bez pogleda na gomilu ljudi ispod, koji hrle kroz sarajevske sokake, pa sve od Vječne vatre do Sebilja i nazad.
Baš kao oni, golubovi, i migranti lutaju „pod tuđim nebom“ jer veliki Šantić je znao da „gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije“.
I ove fotografije na kojima se vidi da dijele zalogaj „gorkog“ hljeba sa golubovima, najbolje ilustruju svu tugu svijeta koja se sručila u srce Bosne i Hercegovine.
U vrijeme kada cijeli svijet strahuje od „nevidljivog neprijatelja“ i u vrijeme kad je hiljade ljudi, hiljadama kilometara od svojih domova, ostaje nada za bolje sutra, jer samo nas još ta nada može spasiti ludila koje nam se dešava.
(Ismar Imamović)
