Priroda političke ideologije i prakse Naše stranke nije etička nego etnička, a cilj joj je promocija i zaštita nebošnjačkih etničkih interesa kroz atak na bošnjačke interese, i to kroz pokušaj onesposobljavanja nacionalnog političkog djelovanja Bošnjaka, a zatim kroz političke i kulturološke zahvate nad bošnjačkom većinom. Ti zahvati tiču se prije svega pokušaja da se ponište politički i kulturološki efekti demografske dominacije bošnjačke većine u Bosni i Hercegovini. Od takve političke organizacije i osoba sa takvim svjetonazorima moglo se i očekivati da pod krinkom borbe protiv “nacionalizma” pomognu nacionalističkom HDZ-u da opet dobije gradonačelnika u Mostaru te da takvu sabotažu prikazuju još i kao svoju principijelnost.
Višedecenijska antiSDA medijska propaganda, fragmentacija političke scene na većinski bošnjačkim prostorima, neprirodne političke koalicije, podrška dijela međunarodne zajednice te rezultati lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini doveli su do umanjenih kapaciteta autentičnih bošnjačkih političkih predstavnika da zaštite bošnjačke nacionalne interese. Ovakav razvoj situacije je potaknuo vodstvo Naše stranke na misao da je konačno kucnuo čas za provođenje u djelo ideoloških i političkih ciljeva zbog kojih je i osnovana.
Ti dugoročni ciljevi ali i dublji motivi samog postojanja Naše stranke nikada nisu ozbiljnije propitivani od strane ovdašnjih medija već su se tek ponekad otkrivali u neopreznim izjavama članova, pogotovo osnivača ili ideologa poput Tarika Haverića ili Bojana Bajića, prvog predsjednika Naše Stranke. Prisjetimo se da je Bajić svojevremeno čak i samu mogućnost da Naša stranka bude dio vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo, a koja neće uključivati SDA kao izbornog pobjednika, nacionalnu bošnjačku stranku i zaštitnika bošnjačkih nacionalnih interesa, slavobitno nazivao historijskim trenutkom.
“Ako Sarajevo formira vlast bez SDA, možemo reći da su ovi izbori bili prevratnički. Nakon toga će se sve promijeniti. Vjerujem da će kula od karata nacionalizma i korupcije biti srušena”, kliktao je Bajić, najavljujući ono što se ovih dana dešava u Mostaru.
Inače simptomatično je kako nekadašnji predsjednik Naše stranke (ne)namjerno upotrebljava riječ prevrat, jer se upravo prevratom može i treba nazvati ono što je Naša stranka uradila prvom prilkom kada je došla u poziciju da odlučuje o pitanjima vlasti. Ono što je važno shvatiti jeste da pravi razlozi za “prevrate” u Sarajevu ili Mostaru, nisu, kako Bajić tvrdi, etičke, nego prije svega etničke prirode. Sam Bajić pisao je još gotovo prije deceniju sasvim otvoreno o tome u tekstu “Perspektive bošnjačke politike u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u BH Danima.
U njemu je iznosio svoje stavove po kojima bošnjačka politika, nakon stotinu godina teških iskušenja i preživljavanja na rubu opstanka, konačno ima nekoliko dobitničkih opcija od kojih su dvije glavne – Bosna i Hercegovina kao bošnjačka nacionalna država i Bosna i Hercegovina kao multietnička država. Bajić tvrdi da se bošnjačka politika deklarativno zalaže za ovu drugu opciju, dok na terenu provodi politiku prve opcije. Dokaze za ovu tvrdnju, kao i uopće za stratešku prednost Bošnjaka, Bajić je vidio u bošnjačkoj demografskoj većini koja ubrzano postaje apsolutna, a koja je posebno izražena u populacijskom, urbanom i industrijskom bazenu geografskog centra Bosne i Hercegovine. U skladu s tim, Bajić je nazvao defektivnim ponašanje srpske i hrvatske politike, koja se samovoljno odriču tog centra, samoizoliraju se i djeluju na (geografskim, komunikacijskim, urbanim i kulturnim) periferijama države čime sebi uskraćuju mogućnost da spriječi ostvarenje scenarija Bosne i Hercegovine kao eventualne bošnjačke nacionalne države. U ovom, kao i ranijem tekstu “Nova srpska politika u BiH – tri opcije srpskobosanske politike”, suštinsko pitanje za Bajića je pronalaženje modela kako zaštititi srpske (i hrvatske) interese te spriječiti da Bosna i Hercegovina postane bošnjačka nacionalna država.
Nevjerovatna je sličnost problema koje Bajić postavlja, ali i rješenja koja nudi, sa stvarnom politikom koju konstantno, od svog osnivanja, na terenu vodi Naša stranka. Pod parolom borbe za multietničko društvo, Naša stranka koncentrirala se na pokušaj da prvo preuzme vlast u Kantonu Sarajevo, dok mimo Sarajeva djeluje samo na prostorima s bošnjačkom većinom i to redovno u ulozi trojanskog konja. Za Našu stranku prioritet je imati upliv u procese formiranja vlasti kako bi ih mogla, ako ne zaustaviti, onda barem usporiti ili usmjeravati i oblikovati na način koji neće ugroziti srpske ili hrvatske interese u Bosni i Hercegovini.
Budući da su demografske realnosti takve kakve jesu, Naša stranka te svoje ciljeve može ostvariti jedino dugoročnom kontrolom i usmjeravanjem bošnjačkog političkog narativa i diskursa, i to kroz oblikovanje bošnjačkih kulturoloških obrazaca i političkih svjetonazora. Svjesni nemogućnosti da otvoreno i javno zastupaju takve ideje, u Našoj stranci odlučili su se da borbu za slabljenje nacionalnih bošnjačkih pozicija sakriju iza paravana borbe za “multietničku državu” neopterećenu “nacionalnim pitanjima” i “pravednije društvo”.
Također, svjesni ograničenosti svoje biračke baze, čak i pod takvom krinkom, iz Naše stranke razumjeli su da je najbolji način za ostvarenje vlastitih ideoloških ciljeva traženje političkih saveznika, prvo među onim što se naziva ljevicom koju predstavlja propali SDP, a zatim i među manjim i redovno neprincipijelnim i vlastohlepnim strankama koje ne posjeduju bilo kakvu ideološku ili nacionalnu platformu, poput Konakovićevog NIP-a.
O tome kakvi su stvarni svjetonazori i šta su istinske želje ključnih kadrove ove stranke, mogli smo svjedočiti mnogo puta, i to baš kroz političko djelovanje i izjave njenih više ili manje uglednih članova. Bili su to otvoreni pozivi da se spriječi da Sarajevo postane “bošnjački mainstream”, tvrdnje da su ubice i branitelji Mostara u “pet” deka, negiranje čistoće borbe ARBiH za Bosnu i Hercegovinu i osporavanje antifašističke prirode borbe protiv agresije, insistiranje stranačkih ideologa na zahtjevu da se promijeni izvjesni nepoćudni bošnjački “kulturni kod”, zagovaranje “zajedničkog jezika”, problematizacija uvođenja nastavnog predmeta “bosanski jezik”, nazivanje agresije na Bosnu i Hercegovinu “ratnim dejstvima”, pa čak i problematiziranje termina agresija tvrdnjom da za takvu karakterizaciju rata navodno nema dovoljno čvrstih dokaza, nazivanje zastava Armije RBiH ratnim zastavama, nazivanje događaja poput onih iz Dobrovoljačke ulice od 3. maja 1992. godine ratnim zločinom, pokušaj davanja naučnog kredibiliteta negatorima genocida u Srebrenici, forsiranje termina kakvi su “islamizacija” i “bošnjakluk”, pokušaj kriminalizacije šehida Mustafe Busuladžića, kao i drugih značajnih bošnjačkih ličnosti iz perioda Drugog svjetskog rata, iskazivanje otvorenog (auto)šovinizma od uglednih (bivših i sadašnjih) članova i tako dalje, i tako gore.
Od takve političke organizacije i osoba sa takvim svjetonazorima moglo se i očekivati da pod krinkom borbe protiv “nacionalizma” pomognu nacionalističkom HDZ-u da opet dobije gradonačelnika u Mostaru te da takvu sabotažu prikazuju još i kao svoju principijelnost. U tom smislu se oglasila i Boška Ćavar, vijećnica Naše stranke u Gradskom vijeću Mostara, i to nakon što je uz pomoć njene stranke za gradonačelnika Mostara izabran HDZ-ovac. “Moja prijateljica i kolegica Irma Baralija, ostale odane principima i našim glasačima #Našastranka”, napisala je Boška Ćavar.
Istini za volju oni i nisu rodonačelnici takve podle zamjene teza već samo prate uspostavljeni modus operandi radi kojeg je i SDP 2008. godine svojom “suzdržanošću” prepustio mjesto gradonačelnika Mostara HDZ-ovom Ljubi Bešliću.
U pitanju je vrlo opasna politička ideja gdje se pod parolom borbe protiv “nacionalista iz SDA” spremno i na otvorena koketiranja, saradnju pa čak i političko asistiranje velikosrpskom i velikohrvatskom šovinizmu. Za baštinike ove ideje ne postoji nacionalizam osim onoga bošnjačkog koji se ogleda u svemu vezanom za Bošnjake, naročito u političkoj artikulaciji bošnjačkih interesa. Uloga pete kolone srpskohrvatske politike logična je koliko i neizbježna za stranke, osobe ali i glasače koji negiraju čak i da postoji nešto poput državotvornih bošnjačkih interesa, a ako i postoji nije moralno superiorno srpskim ili hrvatskim separatističkim interesima i željama.
Ponovimo još jednom, priroda političke ideologije i prakse Naše stranke nije etička nego etnička, a cilj joj je promocija i zaštita nebošnjačkih etničkih interesa kroz atak na bošnjačke interese, i to kroz pokušaj onesposobljavanja nacionalnog političkog djelovanja Bošnjaka, a zatim kroz političke i kulturološke zahvate nad bošnjačkom većinom. Ti zahvati tiču se prije svega pokušaja da se ponište politički i kulturološki efekti demografske dominacije bošnjačke većine u Bosni i Hercegovini.
