Lako je vidjeti ko najviše trpi i gubi od ruske invazije na Ukrajinu: ukrajinski civili, žrtve ratnih zločina i raketnog terora, te milioni širom svijeta kojima je sada hrana skuplja jer je Rusija sve do nedavno blokirala ukrajinske pošiljke žitarica kroz Crno more (i napadala ukrajinske luke čak i nakon dogovorenog prekida vatre).

No, ko pobjeđuje u ovom smrtonosnom sukobu?

Vojni front

Ruske vlasti se ponašaju kao da stvari teku idu u njihovu korist. Njihov ton je arogantan i na molbe odgovaraju s prezirom. Njihove medijske podružnice jednog dana prijete kako će razoriti Evropu, a kada naiđu na kritike, cijeli svijet drugog dana. A kako Rusija sada guši dotok prirodnog plina Evropi – sada se razbacuje kao da je pobjeda na dohvat ruke.

Ipak, sve ovo je bizarna zabluda. Činjenica je da Rusija trpi teške gubitke u ovom ratu, i vojno i ekonomski.

Na vojnom frontu, ruska pozicija izgleda sve više strašno. Nakon katastrofalnog poraza pri prvom pokušaju osvajanja Kijeva i Harkiva, posljednjih mjeseci su Rusi zauzeli nešto  teritorije u regiji Donbas. No, ovaj napredak je najviše zaslužan zbog ogromnog artiljerijskog bombardiranja. Sada kada Ukrajinci imaju sve više dugometne artiljerije, ruska prednost se brzo topi.

Herson, na jugu Ukrajine, pruža poučan primjer. Rusi su rasporedili jednu vojnu grupu na zapadnoj obali rijeke Dnjepar koja se opskrbljuje primarno preko velikog mosta koji više nije u upotrebi zbog ukrajinskih dalekometnih napada raketama. Namirnice, municija i svježe trupe ne mogu doći do blokiranih ruskih snaga. Ovo izgleda kao prekretnica.

Ekonomski front

Drugi veliki poraz nadvija se na ekonomskom frontu. Ruska ekonomija prije invazije zasnivala se na izvozu energenata – nafte, plina i uglja (poredanih po važnosti) – i imala podršku direktnih stranih investicija i dotoka ljudi i ideja što je posebno osnaženo posljednje tri decenije.

Sve ovo brzo propada. Zapadne kompanije povlače svoje sposobne ljude i tehnologiju. Sankcije na izvoz uglja počinju ujedati. A sada Rusi počinju samoubilački sukob sa Evropom tako što od izvoza plina prave ratno sredstvo.

Reklama

Možda je jedno od najvećih ruskih dostignuća od okončanja Hladnog rata bilo da nagovori Njemačku i druge dijelove Evrope kako Moskvi mogu vjerovati kao dugoročnom partneru za dostavu plina. Ovo povjerenje je sada uništeno. Niko se u Evropi narednih decenija ne bi smio oslanjati na rusku dostavu energije ili čak i toliko dugo dok svijet koristi fosilna goriva.

Jako skoro će Rusija imati samo jedan veći izvozni artikal: sirovu naftu. Za odmetničku državu, sirova nafta je idealan resurs. Može se utovarati u tankere i prodavati svuda po svijetu. Većina ovog tržišta je već sumnjiva i mnogi klijenti, na primjer u Indiji i Kini, vole ne postavljati previše pitanja.

No, Rusija je veliki izvoznik nafte – pokušava dnevno morem transportovati približno četiri miliona barela sirove nafte. Oveći tanker može nositi približno milion barela i treba mu 20-ak dana da iz Ust-Luge (važne ruske luke na Baltiku) dođe do zapadne obale Indije. Rusi bi morali da mobiliziraju ogromnu flotu – stotine tankera – kao i sve finansijske službe za podršku ovakvim poslovima. I ta flota im mora raditi 24 sata dnevno, sedam dana u sedmici, bez poremećaja.

Vječni tankerski most

Da bi joj ekonomija funkcionirala, Rusija mora organizirati nešto slično Berlinskom zračnom mostu 1948-49, samo što sada treba slati naftu morem iz Rusije i to ne samo na dvije godine, već zauvijek.

Kako navode izvori iz industrije, skoro polovinu naftnih tankera koji bi odgovarali ovoj zadaći u vlasništvu drže evropske i druge zapadne kompanije. Većina finansijskih i poslova osiguranja ovih poslovnih transakcija vodi se iz Evropske unije, Norveške, Velike Britanije, SAD-a i Japana.

Umjesto da prekinu ove transakcije, iz G7 su predložili robusniji pristup: kompanijama će biti dozvoljeno da učestvuju u transportu ruske nafte, ali samo ako svi uključeni pristanu plaćati ograničenu cijenu. Rusija je već pristala na značajan popust – posljednje procjene uralske sirove nafte pokazuju kako je do 20 dolara jeftinija po barelu od mjerila brenta. Popust pred invaziju je bio blizu nule. Sada Zapad čini sve i vrši pritisak da se ovaj popust poveća – stvarajući tako regulator čijim se okretanjem povećava pritisak na Putinove prihode.

Kada je ograničenje cijene prvi put predloženo, bilo je komentara i predviđanja da će to dovesti do skoka svjetske cijene nafte – no cijene su vremenom pale. Drugi posmatrači govorili su kako tržište neće sarađivati – no trgovci naftom i banke jedva su dočekali da posluju na odobren način. A neki su isticali kako nisu svi detalji odmah uspostavljeni na prava mjesta – kao da se to ikada desilo sa većim političkim naprecima.

Reklama

Omča se steže oko Hersona – u potpunosti je posljedica ruske agresije i pretjeranog samopouzdanja. A steže se i oko ruskih prihoda od nafte, te ruske ekonomije – upravo iz istih razloga.