“Volim ljude koji će ubrzati korak kad im auto stane na pješačkom prijelazu i kimnuti vozaču u znak zahvale.
Volim ljude koji će kada od konobara dobiju račun od 19 km, pustiti i onu jednu marku do 20 KM, pa makar mu bila i zadnja – i one koji neće ući u trgovinu pet minuta prije kraja radnog vremena.
Volim ljude koji neće zvati nekoga na mobitel pet puta uzastopno iako se taj netko nije javio iz prve, druge, pa ni treće i neće zvati nekoga u sedam ujutro ili deset naveče.
Volim one koji će u prolazu pomaziti mačku koja im se gura o nogu i pridržati ulazna vrata osobi koja ide iza njih, one koji će na kasi brzo platiti i utrpati svoje stvari u kolica i one koji će dignuti voćku usred trgovine koja je nekome drugome pala na pod.
Volim ljude kojima molim te, hvala, izvoli i oprosti nisu strane riječi… Eto, takve ljude volim.
Postoje te neke male sitnice koje mi govore o ljudima više od auta kojeg voze, odijela kojeg navlače i riječi koje govore, sitnice koje otkrivaju koliko je čovjek sposoban osjetiti i poštovati svijet i ljude oko sebe, koliko je sposoban voljeti.
Ne mažite mi oči finim ukusima i večerama, autima i odijelima, kućama i stanovima, statusima i titulama… Zamažite mi oči svojim djelima”…
Hafiz, Ismet Spahić
