Izvor: SNews

Piše: Božidar PROROČIĆ,književnik i publicista

Zločin, ta strašna riječ koja nam pokazuje svu surovost u ljudima, služi kao mračni podsjetnik na najdublje i tamne kutke ljudske prirode. Ona otvara pitanje moralnosti i etičkih granica koje se prekoračuju kad se nedužni civili nađu na meti nasilja. Ova riječ evocira slike razaranja, boli i nepravde koje su, nažalost, sveprisutne u istoriji čovječanstva. Zločini nad civilima, naročito tokom ratova i konflikata, posebno potresaju jer pogađaju one najranjivije – žene, djecu, starije, koji često nemaju ništa sa ratnim sukobima. Te tragedije su univerzalno osuđivane kroz istoriju, a brojni mislioci, političari i umjetnici izrazili su svoje gledište o ovoj tematici.

Zločin u Kaluđerskom lazu iz 1999. godine, koji se dogodio blizu Rožaja u Crnoj Gori, ostao je jedan od tragičnih događaja iz perioda NATO intervencije na Kosovo. Tog 18. aprila, u prvom napadu je ubijeno šest osoba i ranjeno pet, a ukupno je tokom tog perioda stradalo je 22 civila albanske nacionalnosti. 

Među žrtvama su bili i djeca, žene i starije osobe. Iako je bila podignuta optužnica protiv osam članova Vojske SR Jugoslavije, nakon sedmogodišnjeg suđenja, svi optuženi su oslobođeni 2014. godine zbog nedostatka dokaza i neuspjeha pravosudnog procesa da se utvrdi odgovornost. S obzirom na neslaganja oko broja žrtava, vremena ubistava i nezakonitog pomijeranja tijela žrtava, ostaje otvoreno mnogo pitanja bez jasnih odgovora.

Eli Vizel američki književnik rumuskog porijekla jednom je zapisao: ,,Nepravda, đe god se dogodila, prijetnja je pravdi svuda.“ Upravo tim riječima bih opisao ovaj strašni zločin.

Organizacije za ljudska prava i pravne grupe nastavljaju da pozivaju na preispitivanje slučaja i postavljanje jasnije slike o okolnostima koje su dovele do ovih tragedija. Međutim, do danas niko nije formalno osuđen za ove zločine, a pokušaji da se pravda zadovolji naišli su na mnoge prepreke, uključujući loše vođene istrage i institucionalni nemar. Zločin u Kaluđerskom lazu ostaje otvorena rana za mnoge porodice žrtava, kao i pitanje koje potresa pravni i moralni temelj regionalne zajednice. 

Nedostatak odgovornosti i transparentnosti u procesuiranju ovog slučaja nastavlja da izaziva frustraciju i nezadovoljstvo među žrtvama i njihovim porodicama, koje se pitaju hoće li ikada dočekati pravdu. Snažno se osjeća odsustvo mehanizama koji bi osigurali pravilno rukovanje dokazima i svjedocima, što dodatno otežava napore da se stekne jasna slika o događajima koji su se odigrali. Mnogi stručnjaci i aktivisti naglašavaju potrebu za jačanjem pravosudnih kapaciteta i izgradnjom institucionalnog povjerenja, kako bi se spriječilo da se takvi zločini ponove u budućnosti. 

Pored toga, postoji jasan poziv za boljom saradnjom između država u regionu u procesuiranju ratnih zločina, kao i za jačanje regionalne saradnje u pružanju podrške žrtvama i njihovim porodicama. Unapređenje zakonodavstva, kao i implementacija efikasnijih strategija za suočavanje sa prošlošću, smatraju se ključnim koracima ka stabilizaciji prilika i izgradnji mira u regionu.

U tim naporima, nevladine organizacije igraju nezamjenljivu ulogu, pružajući ne samo pravnu pomoć i savjetovanje porodicama žrtvama, već i vršeći pritisak na vlasti da preuzmu odgovornost i ozbiljnije pristupe rješavanju ovih pitanja. Ovaj kontinuirani rad na osvetljavanju istine i traženju pravde nije samo borba za pravda za žrtve Kaluđerskog laza, već i za jačanje pravnog sistema koji će štititi prava svih građana.

Uprkos strahotama koje su se desile, građani Rožaja i Plava pokazali su humanost otvarajući svoja vrata svim izbjeglicama, bez obzira na njihovu nacionalnost. Ovaj čin solidarnosti pokazuje da, čak i u najmračnijim trenucima, postoji svjetlost koja može voditi ka boljoj budućnosti. U tom duhu, suštinsko je nastaviti rad na pravdi i pomirenju, kako bi se izgradilo društvo koje poštuje prava svakog pojedinca i omogućava miran suživot različitih zajednica.

Podsjećajući na bolno stradanjane naše braća Albanaca na svom radnom stolu zapisah: ,,U sjenci Kaluđerskog laza, tamo gdje su nevini životi ugašeni jednog mraznog proljećnjeg dana, nalazimo ne samo tugu za izgubljenim dušama i životima već i goruću potrebu za pravdom koja ostaje neispunjena. 

Zločin nad Albancima u ovom mračnom kutku i trenutku historije nije samo zapis o bolu i patnji; on je također svetionik koji nas opominje na dužnost da se borimo protiv zaborava i nekažnjivosti. Da, trebamo se podsjećati prošlost, ali još važnije, potrebno nam je djelovanje u sadašnjosti. Ne dozvolimo da apatija i nemar zatame naše kolektivno moralno vidno polje. Neka pravda za Kaluđerski laz bude više od pukog čekanja; neka ona postane aktivan zavjet koji nas vodi ka boljoj i pravednijoj budućnosti.“