Autor: Amir Hasanović

Ovo današnje Dejtonsko društvo nikada neće osuditi komunističke zločine, jer je komunistički sentiment ključ velikosrpskog i velikohrvatskog ovladavanja Bošnjacima, kojima je jugonostalgija Ahilova peta političke i nacionalne pameti. Mnogome Bošnjaku srce zatreperi kad se sjeti Tita, Armije, petokrake i Partije. Ta paraliza je još jača kad se iz razorene Bosne pogleda na vrijeme u kome nas je neko ubijedio da smo ravnopravni, a sad kad beli nismo, čeznemo da jesmo, i otud glasamo za tipove poput Denisa Bećirovića i slično , kao da je on lijepi partizan Ivo Lola Ribar što mlad pogibe pored aviona. A navodna jugoslovenska ravnopravnost Bošnjaka plaćana je ogromnom cijenom, od strašnih srbokomunističkih zločina nad bošnjačkim civilima 1944/45., ali i poslije, preko otimanja vakufske i privatne imovine, protjerivanja u Tursku,…

Mustafa Čamdžić

Ovo je priča, možda nikad ispričana, o stradanju jedne grupe Bošnjaka iz Lukavca kod Tuzle. Bošnjaci su tokom Drugog svjetskog rata, svima je to poznato, bili primorani da pribjegavaju svim mogućim načinima zaštite svojih života i svojih dobara.Ono što je također poznato svima je da su Bošnjaci u tom periodu bili žrtve svih vojski koje su učestvovale u tom ratu.

Poznato je da su Bošnjaci stradali od strane četnika, ustaša, Nijemaca, a nerijetko i od partizana.
Mnogi od viđenijih Bošnjaka su na sve načine pokušavali, odnosno pribjegavali da okupljanjem u bilo kakve krugove spase i održe živim i na okupu lokalno bošnjačko stanovništvo oko sebe. Takav je bio slučaj i sa rahmetli Mustafom Čamdžićem.

Rahmetli Mustafa je bio jedan od viđenijih ljudi u tadašnjem Tuzlanskom okrugu. Kao zemljoposjednik i veoma obrazovan čovjek uspio je nekako od lokalnih vlasti NDH-a, koje su tada bile u Tuzli, da isposluje obećanja da će braniti i spriječiti svaki upad bilo kakvih zločinačkih jedinica u ovaj dio Tuzlanskog okruga. Organizovao je također jednu vrstu narodne zadruge gdje su se prikupljali stoka i poljoprivredni proizvodi i zajednički prodavali, a jedan dio mijenjali za tada veoma skupu sol u Tuzli. Uživao je visoko povjerenje naroda, ali isto tako je bio meta nekih srpskih odmetnika sa Ozrena i nekih Bošnjaka koji su bili u partizanima.

Dolaskom na vlast partizana i KPJ u Tuzli počeli su progoni uglednijih Bošnjaka tada. Među prvima je odveden učitelj iz Plana Muharem Osmić Osmica kojem se nakon odvođenja gubi svaki trag.

22 juna 1945. godine, tadašnja narodna milicija i pripadnici OZN-e su došli i doveli nekoliko ljudi iz Lukavca na takozvano ispitivanje. Odvedni su Mustafa Čamdzžć, Fadil Ibeljić, Osman Jusufović i još pet nepoznatih osoba..

Po pričama koje smo čuli od Mustafe Begića u ratu, ova grupa je odmah pretučena u dvorištu nekadašnje ,,vile,, u kojoj je bilo sjedište tadašnje narodne milicije. Jedan od milicionera koji se naročito istakao u batinjanju lancem je bijo Miloš Cvijanović iz sela Smoluća. Tučeni su tada ilancima i lanenim konopcima natopljenim u vodu.Udarci su bili toliko jaki da je na svezanim ljudima pucala koža na tijelu i obilno su krvarili..

Ovo što se dešavalo u krugu ,,vile,, je bila obična pljuska za ono što je ove jadne insane čekalo u zloglasnom kazamatu u Tuzli poznatijem kao ,,ŠTOK,,. Odmah nakon dolaska u “ŠTOK” svi su stavljeni u samice, a odmah ujutro su krenula isljeđivanja. Koliko su strašna, nečovječna i morbidna bila ta ispitivanja i mučenja kazuje i to da je samo tri mjeseca u službi Mustafa Begić skinuo uniformu narodne milicije i otišao da radi u tadašnji rudnik u Lipnici. Kao što je znao reći, znao sam da ne mogu pomoći tim jadnim ljudima koje su dovodili gore, ali nisam mogao više to ni gledati..

Nakon samog dolaska ljudi su svakodnevno premlaćivani. Bila je poznata soba pod nazivom ,,ŠESTICA,, u kojoj su zatvorenike vješali naglavačke i bukovom letvom ih udarali po stomaku. Također, tu je bila i sprava poput one iz srednjeg vijeka koja je okretanjem velikog točka razvlačila udove zatvorenika, i također sprava za lomljenje zglobova na nogama i rukama. Stravični krikovi  čuli su se po cijelu noć iz ovog komunističkog kazamata. Četnici koji su prešli u partizane samo par mjeseci ranije su nastavljali svoj krvavi pir nad nevinim Bošnjacima koje su svakodnevno tu dovodili. Ono što nisu uspjeli za četiri godine rata, jer se to stanovništvo pomoću svojih prvaka organizovalo i branilo, sada su im omogućili partizani ,,oslobodioci,,

Silovanja bukovim štapovima

Mnogi od zatvorenika su više puta u besvjesnom stanju vođeni u obližnju bolnicu na oporavak. Nakon dva ili tri dana oporavka ponovo su vraćani u ,,ŠTOK,, gdje su torture i zvjerska mučenja nad njima nastavljane danonoćno dok nebi ispustili svoju dušu. Ono što je najbizarnije i što nisam mogao nikako da shvatim, a što je nedokučivo ljudskom umu su priče o silovanju.

Sa zaprepaštenjem sam slušao kazivanja Mustafe o tome kako su neke od ovih jadnih ljudi silovali bukovim štapom od metle koji bi predhodno namazali svinjskom masti. Mnogi od njih su i preselili od posljedica krvarenja nakon ovog gnusnog neljudskog čina.
Nevjerovatno je da čovjek može i zamisliti kroz kakve su grozote i mučenja prolazili ovi jadni ljudi.

Kao i mnogi drugi i Rahmetli Mustafa Čamdzić je nakon što su mu počupali prednje zube, prebijan je do besvijesti bukovom letvom po tijelu i glavi zbog čega je pao u komu. Prebačen je u bolnicu na ,,oporavak,, , istu noć,  16.07.1945., prestalo je da kuca izmrcvareno srce šehida inšallah.

Njihova tijela su bacana na ,,Dajca,, , kao i od ostalih ubijenih zatvorenika, a koji je bio parkiran iza bolnice. Sutradan su od povreda zadobijenih u zloglasnom ,,ŠTOKU,, podlegli Fadil Ibeljić i Muharem Osmić….Dva dana kasnije pripadnici UDB-e su iz zatvora izveli i Osmana Jusufovića i strijeljali ga na obližnjem brdu iznad zatvora. Njihova tijela nikada nisu isporučena njihovim porodicama. Njihove kompletne imovine su konfiskovane ,porodice su izgubile takozvana ,,građanska prava,, i raseljeni su po bivšoj Jugoslaviji. Bio je to posljednji čin tadašnje oslobodilačke vlasti da se pod krinkom obračuna i sa najmanjim zaštitnicima Muslimanskog stanovništva u tom vaktu…

Danas su ovi ljudi zaboravljeni jer je sistem uradio sve da informacije o njima budu izbrisane, kao da nikada nisu ni postojali. Danas se bar mi trebamo sa poštovanjem  sjećati ovih ljudi koji su platili ogromnu cijenu samo zato što jer su voljeli svoj narod. Bar danas kada uživamo slobodu  koja je isto tako plaćena krvlju, trebamo se sjetiti ovih naših šehida ponekada svojim dovama.

Milostivi Allahu, povećaj ljubav Bošnjaka prema Domovini, ne dozvoli da nam nasilnici budu u vlasti, a brigu o nama povjeri najboljima od nas. I budi uz nas, a ne protiv nas. Gospodaru naš, učini da krv šehida, i suze njihovih majki, i uzdah njihove djece, i bol njihovih supruga budu temelj našeg sjećanja, snage i odlučnosti da budemo odgovorniji i sposobniji u svojim zadacima, aktivniji u svojim džematima i korisniji društvu i Domovini.

Izvor: Saff.ba