Dobri ljudi ove čaršije su velikog srca,održali su me u životu, i tada sam uvıdjela BLAGODETI ISLAMA…

Ramazan je poseban mjesec kod svakog Muslimana. To je period velikog ibadeta i posta. Upravo u ovom mjesecu i još u petak, kada veliki broj vjernika ide na džumu namaz, imali smo priliku da zabiležimo jedan nesvakidasnji ali prije svega poseban događaj. 

Hadži Mehova džamija, biser arhikteture i ponos svakog Pazarca kome je Islam u srcu, danas odmah posle džume namaza imala je priliku da u svoja njedra primi još jednog novog člana. 

Sead Efendija Islamovic imao je danas priliku i zadovoljstvo da ispuni želju jednoj Svetlani Borojević koja je žarko zeljelja da pređe na Islam. Prvo je Sead Efendija upoznao Svetlanu o Islamu i osnovnim pojmovima, šta Islam kao vjera znači. 

U prelijepoj džamiji u tišini u kojoj se do samo prije nekoliko desetina minuta nije moglo naći slobodno mjesto za obavljanje džuma namaza. Sead Efendija nam umilnim glasom priča a mi ga slušamo i čini mi se da čujemo otkucaje srce naše Svetlane, u njenim očima čudan sjaj pune su suza ali ponosno i nekako gordo i puno pažnje prati šta joj Efendija zbori. Posle prelijepog dersa ili predavanja, Svetlana je stavila svoj potpis i od danas će ponosno nositi svoje novo ime koje je sama izabrala, ISMIHANA.

Poslije ovog svečanog čina u krugu dragih prijatelja ISMIHANA otvori svoje srce i ispriča nam svoju priču života: “Rođena sam u Sremskoj Mitrovici ali život je tako htio pa sam se sa svojom porodicom preselila u Dvor na Uni u Republiku Hrvatskoj . Tamo sam ostala do svoje 15 godine ali nisam mogla više trpeti maltretiranja od svog oca koji je alkoholicar i bukvalno sam morala pobeći i tražiti neku svoju slobodu na drugom mjestu. Zbog nasilničkog ponašanja mojeg, tako reći oca, moj stariji brat se objesio u 15 godini života. 

Sudbina je htela tako pa sam na Fejzbuku upoznala svog budućeg muža i iz Hrvatske moj životni put me vodi u Novi Pazar gdje sam sa budućim mužem započela novi zivot, koji je rodom iz Leskovaca a kao moler je radio u Novom Pazaru. Živjela sam sa njim u vanbračnoj zajednici narednih 5 godina. U tom periodu sam mu izrodila dvije predivne ćerkice. I kada sam mislila da je moja sreća konačno tu i da moj život ima smisla, moja sreća je bila kratkog daha. Moj suprug je počeo da me maltretira i svakodnevno sam dobijala batine od njega. 

Bio je kockar i trošio bi svakog dana mnogo novca a ja sam ostajala bukvalno gladna. Da nije bilo komšija da mi pomognu i udijele koru hljeba, ko zna kako bi se moj život okončao. Nisam mogla više trpeti šikaniranja i razna kako fizička, tako i psihička maltretiranja od strane njega.. 

U celoj situaciji najviše mi je žao moja dva djeteta, koja zbog cjelokupne životne situacije trpe i odvojeni su od mene! Duša mi je ostala sa njima! Za mene život ponovo postaje pakao i bukvalno sam ostala bez svega. Djeca gola i bosa, više gladna nego sita. Ja na ivici gladi ali ipak dobri ljudi ove čaršije nisu me pustili da patim i pružili mi prvu pomoć i bukvalno me održali u životu, i tada sam počela da uviđam kakve blagodeti Islam kao religija daje i kakvi su to ljudi velikog srca. 

Da nije bilo Pazaraca, prije svega Muslimana, moj život bi danas skroz drugačije izgledao. Moja sudbina je zaista teška i pored toga što sam ostala sama na ivici gladi, na ovom cjelom svijetu još jedan nož u srce sudbina mi donese. 

Moju djecu, moje djevojčice, moje snove i moju budućnost mi je oduzeo Centar za socijalni rad pa je moje djevojčice dao u hraniteljsku porodicu negde ukokolini Raške…”. 

Suznih očiju i sa knedlom u grlu nam ispriča ISMIHANA..

Pogledom negde u daljinu čini mi se put Raške nastavi svoju besedu: “E tu sam videla sta znači Islam i ljudi koju su ove vjere, oni su mi dali prvu pomoć, prvu nadu i vjeru kakav čovjek biti. Humanitrna organizacija Vonteri NP je prva pritekla u pomoć i bukvalno me je vratila u život. Živjela sam u Pazarskoj porodici pod kiriju koji me prihvataju kao rod rođeni. Okolina me je prihvatila kao da sam im sestra i puni su razumjevanja. Videla sam kakve blagodati i privilegije pruža Islam kao vjera i ljudi koje su ove vjere. Čvrsto i svojom voljom, bez ičije prisile sam donela odluku da ovu religiju prihvatim kao svoju i da budem dio ovog naroda velikog srca. 

Sad, kad sam spoznala sebe, molila bih sve ljude dobre volje da mi pomognu, da nadjem neki posao kako bih ustabilila svoju finansijsku situaciju i stvorila dobre osnove da moja dječica, koja su moja dva oka, budu u moje naručje i da majku svoju dovedem iz Hrvatske, kako bi svi bili na okupu, na zajedničkoj sofri! 

Da nam Allah ukabuli svima! Amin!”... 

Ovim riječima, naša sestra Ismihana, završi u kratkim crtama njenu tužnu i nesvakidasnju sudbinu…

Piše i foto: Senad Senko Župljanin