Temeljno obilježje Smailovićeve poetike jeste modificirani oblik stiha za koji se koristi termin laki stih. Za formu tzv. lakog stiha karakteristična je sklonost humorističkim poentama i naoko jednostavnim temama iz svakodnevnog života te oslanjanje – u jednakoj mjeri – na narodnu i umjetničku književnu tradiciju. Potreba za isprobavanjem raznih vrsta stilova i poetika, a najprije onih koji u bošnjačkoj poeziji ranije nisu bili česti, predstavlja novinu koju treba pozdraviti.

Edin Smailović, “Prolaznost”, JU “Ratkovićeve večeri poezije”, Bijelo Polje, 2020.

Prve godine dvadeset prvog stoljeća, u vrijeme kada se javljaju književni prvijenci Edina Smailovića, na obzorju južnoslavenskih književnosti dolazi do smjene paradigmi, odnosno dolazi do novog razdoblja koje se s periodizacijskog stanovišta naziva druga moderna. Za razliku od prethodnog joj postmodernizma, koji je bio na izvjestan način rušilački nastrojen spram dotadašnjih poetskih matrica, književnost druge moderne pristupila je tradiciji na drugačiji način. U namjeri da s tradicijom uspostavi dijalog, putem kojeg bi se ta ista tradicija revalorizirala i reafirmirala, književnost drugog modernizma nastupila je kao savjestan nasljednik koji nastoji upoznati i pamtiti ono vrijedno što mu baština pruža. U skladu s tim, poezija drugog modernizma vraća se “malim temama”, kao što je (ne)snalaženje pojedinca u masovnom društvu lišenom svake smislene orijentacije, a bavi se i propitivanjem smisla svih sfera društvenog života, sklona zalaženju u detalje i aktuelnosti svakodnevice kako bi pronašla prave odgovore ili barem postavila prava pitanja, iako je pritom uvijek nekako u dosluhu s apsurdom koji se ogleda u potrazi za smislom uprkos svijesti o njezinoj uzaludnosti.

Nisam siguran da li je Edin Smailović svjesno ili slučajno izabrao da se prikloni ironijskom, skeptičnom i satiričnom raskrinkavanju “mitova”, idealističkih iluzija i okoštalih predrasuda svakodnevice, ali sam potpuno siguran da to čini uvjerljivo, vješto i veoma smisleno.

Temeljno obilježje Smailovićeve poetike jeste modificirani oblik stiha za koji se koristi termin laki stih. Za formu tzv. lakog stihakarakteristična je sklonost humorističkim poentama i naoko jednostavnim temama iz svakodnevnog života te oslanjanje – u jednakoj mjeri – na narodnu i umjetničku književnu tradiciju.

Na taj način stvara svojevrsnu simbiozu “neozbiljne” zaigranosti (parodije, ironije, humora, satire, šegačenja, ismijavanja) i ozbiljne erudicije koja jedina i može proizvesti  sva alegorijska značenja koja iz ove poezije iščitavamo. Jer, iako se naoko Smailovićeva poezija može učiniti “lakom”, pristupačnom, banalno svakodnevnom i neozbiljnom, treba imati na umu da se iza te lakoće i pristupačnosti često mnogo dublja značenja i opomene. Snažnom metaforičkom senzibilnošću i ironičkim nepriznavanjem skoro svega što je društveno i lično, političko i aktualno moralno, njegova je poezija izvan pjesničke tradicije (bošnjačke, crnogorske, sandžačke), ona je unutarnji i svjesni prijelom. Ironija, uglavnom parodija, konkretna je, jasna, i imponira svojim posebnim efektima. Obezvređuje prisilnu prošlost, uniformiranu laž, shvatanje i zloupotrebu slobode u svakodnevici. Stvara se na razne načine i raznovrsnim sredstvima. Suština stvaranja jeste otkrivanje sadržaja i realne funkcije pojava promatranih iz novog, kosog ugla. Otkriva se negatorski odnos prema pojavama koje novo doba smatra pozitivnim, ili se otkriva apsurdnost, beznačajnost onoga što je aktualna vrijednost. Također, ironija se stvara kroz detaljiziranje i metaforizme, kroz svjesno uprošćavanje stihova, konotacija i omalovažavanja semantizma, političko-društvenog rječnika, medija, mode, žargona svakodnevice.

Potreba za isprobavanjem raznih vrsta stilova i poetika, a najprije onih koji u bošnjačkoj poeziji ranije nisu bili česti, predstavlja novinu koju treba pozdraviti. Naravno, disperzivno, neuhvatljivo oblikovanje subjekta u većoj ili manjoj mjeri specifičnost je svakog teksta koji teži čisto lirskom utisku. Međutim, od želje za ismijavanjem svijeta važnija je činjenica uspostavljanja jedne prešutne aksiologije u kojoj je prevaziđena rasna, nacionalna, vjerska, ideološka, pa čak i polna mjera ovdašnjih identiteta i gdje neprestano prisustvujemo jednako koliko latentnom, toliko i manifestnom trijumfu ironijske, umjetničke, tekstualne ostvarenosti (lirskog) subjekta. U tome se i sastoji ona postojana semantička napetost poezije Edina Smailovića: odgovoriti gdje leži identitet bića a da on nije u egzistencijalnom svijetu, u totalitarnom sistemu, u jednoumlju, u svijetu isključivosti i netrpeljivosti. U tom smislu, pjesnik je realni spiritualist. Produhovljuje sve čega se dotakne. Njegove je pjesme lahko čitati, ali ih je teško  potpuno “probaviti”: padaju nam na želudac poput kamena. A tamo je negdje, kažu istočnjački mudraci, pravo središte našeg bića.

STRAHOVI

Strah za egzistenciju,
strah od bolesti,
strah od klimatskih promjena,
strah od toga da te ne izujedaju
komšijini psi.
Strah da ti dotrajali plafon
na poslu ne padne na glavu,
strah od pijanaca za volanom.
Strah od same pomisli na strah,
strah od ne znaš čega već.
Svi su ti strahovi banalni,
izuzev straha od sebe samog.
Ne znaš kada si ga pokupio
i kada je postao dio tebe.
Znaš samo da se njega najviše
bojiš jer je neizlječiv i moraćeš
da ga nosiš do smrti.

BEZ RAZLOGA

Devet ti je godina,
upravo si napravila
svoj prvi papirni
brod.
Puštaš ga
da pluta po vodi.
Nadaš se da se
neće raspadnuti
i da će plutati
u beskraj.
Na drugoj strani
svijeta, u nekom
besmislenom ratu
čovjek će stajati
pred streljačkim
vodom.
Prekriće rukama
lice u besmislenoj
nadi da će se desiti
neko čudo.
Čovjek se uvijek
nada.
Uglavnom bez
razloga.

MUNICIJA

Rat se završio davno
srećan si što oko tvoje
glave ne lete kuršumi.
U hladu će do tvojega
uha dopirati vijesti iz
Karabaha.
Spiker će saopštavati
dnevni saldo užasa
kao što računovođa
hladno izvodi bilans
stanja.
Toliko mrtvih, toliko ranjenih,
toliko raseljenih, unesrećenih,
izbjeglih.
Ti znaš da su uloge davno
podijeljene i da će se
junaci na svim stranama
vratiti kući u sanducima
prekrivenim ratnom zastavom.
Ostaće jedino političari
da drže hvalospjeve
i ribare dušama,
oslanjajući se na narod,
taj nepotrošiv arsenal
za glupost i rat.

O AUTORU: 

Edin Smailović (Bijelo Polje, 1980) završio je osnovnu školu i gimnaziju u rodnom gradu. Nakon toga, završio je studij historije u Sarajevu. Od 2007. godine radi u biblioteci u Bijelom Polju. Piše poeziju i kratke priče. Objavio je knjigu pjesama Prolaznost (2019).