Sutra se navršava godišnjica tragične smrti jednog od najutjecajnijih jugoslavenskih državnika
Piše: Alen Zečević
Osamnaestog januara 1977. godine Jugoslavija je ostala bez jednog od svojih najznačajnijih političkih lidera. Tog hladnog zimskog dana, u avionskoj nesreći na planini Inač iznad Kreševa, život je izgubio Džemal Bijedić – predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, Titov bliski saradnik i čovjek kojeg su mnogi vidjeli kao mogućeg nasljednika Josipa Broza Tita.
Posljednji let
Istog dana kada je Josip Broz Tito sa Batajničkog aerodroma otputovao u Libiju, Džemal Bijedić je iz Surčina krenuo avionom prema Sarajevu, gdje je trebao prisustvovati sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Bio je to let koji nikada nije završen.
Avion se srušio u rejonu planine Inač, a pored Bijedića, u nesreći su stradali i njegova supruga Razija, piloti Murat Hanić i Stevan Leka, podsekretar kabineta dr. Smajo Hrle, lični pratilac Zijad Alikalfić, aviomehaničar Ilija Jevđenović te Anđelka Muzička, domaćica u rezidenciji predsjednika Savezne vlade.
Vijest o tragediji izazvala je šok i nevjericu širom Jugoslavije.
Zvanična istraga i otvorena pitanja
Savezna komisija je provela opsežnu istragu koja je okončana 25. marta 1977. godine. Analizirani su tehnički aspekti leta, ispravnost aviona, meteorološki uslovi, kvalifikacije posade te magnetofonski snimci komunikacije s kontrolom letenja.
Zaključeno je da je avion, proizveden u SAD-u 1975. godine i opremljen najsavremenijom navigacijskom opremom, u greben planine Inač udario brzinom od čak 378 kilometara na sat – znatno većom od dozvoljene. Kao glavni uzrok nesreće navedena je neprilagođena brzina, ali i slaba organizacija Vazduhoplovne službe Saveznog izvršnog vijeća, koja letu nije dala odgovarajući prioritet.
Ipak, pažnju javnosti posebno su privukla neslaganja između izvještaja kontrole letenja i konačnog komisijskog izvještaja, naročito u vezi s vremenom posljednjeg javljanja posade.
Dodatne sumnje izazvala je i promjena u pilotskoj posadi. Umjesto iskusnog pilota Branka Vujičića, na let je upućen Murat Hanić, kojeg je Komisija kasnije okarakterisala kao „pilota ispod prosjeka“.
„Ubit će me, mnogo znam“
Sumnje u zvaničnu verziju događaja dodatno su podgrijane svjedočenjima članova Bijedićeve porodice. Njegov rođak Bahrudin Bijedić u feljtonu objavljenom u sarajevskom sedmičniku Dani tvrdio je da je Džemal Bijedić u više navrata govorio: „Ubit će me, mnogo znam“.
Bahrudin navodi da mu je Bijedić tokom susreta u Trnovu u oktobru 1976. godine govorio o dubokim političkim tenzijama u državi, o razmiricama u vrhu vlasti, Titovom odnosu s Jovankom Broz, te o njegovom protivljenju da u vladi ostanu kadrovi stariji od njega. Posebno je isticao pritiske i otpore koje je osjećao unutar političkog i vojnog vrha.
Teorije zavjere i uloga JNA
Na ove tvrdnje nadovezao se i novinar Mirko Šagolj, koji je 2008. godine u Oslobođenju objavio tekst zasnovan na ispovijesti neimenovanog majora JNA. Prema toj verziji, visinomjer na avionu bio je namjerno podešen da pokazuje veću visinu od stvarne.
Šagoljev izvor tvrdio je i da je nakon prvobitnog uviđaja na mjesto nesreće stigla savezna vojno-policijska ekipa pod kontrolom Jovice Stanišića, kasnije poznatog kao jednog od ključnih ljudi represivnog aparata tokom vladavine Slobodana Miloševića.
Iako ove tvrdnje nikada nisu dobile sudsku potvrdu, one su dodatno učvrstile uvjerenje dijela javnosti da Bijedićeva smrt nije bila puka nesreća.
Gubitak bez nadoknade
Bez obzira na to da li će potpuna istina ikada biti rasvijetljena, nesporna je činjenica da je pogibija Džemala Bijedića predstavljala ogroman gubitak za Jugoslaviju, a posebno za Bosnu i Hercegovinu. Bio je političar snažnog autoriteta, državnik jasne vizije i čovjek koji je cijeli svoj intelektualni i politički rad posvetio jačanju Bosne i Hercegovine unutar tadašnje federacije.
Gotovo pola stoljeća kasnije, smrt Džemala Bijedića i dalje ostaje jedna od najvećih političkih misterija bivše Jugoslavije.
