Teška stradanja Bošnjaka Sandžaka tokom Drugog svjetskog rata doživjela su svoj krvavi vrhunac u zimu 1943. godine, kada su četničke formacije pod komandom Pavla Đurišića izvršile sistematski pokolj nad bošnjačkim stanovništvom Limske doline. U periodu od 5. januara do 7. februara 1943. godine, na prostoru od Bijelog Polja do Foče, ubijeno je oko 9.200 ljudi, uglavnom žena, djece i staraca.
Ovi zločini predstavljaju jednu od najmračnijih epizoda historije Sandžaka i Istočne Bosne, a po svom obimu, brutalnosti i planskom karakteru ispunjavaju sve elemente genocida.
Genocid kao planska i sistematska operacija
Početkom januara 1943. godine, četnički komandanti održali su sastanak u Šahovićima – mjestu koje je već bilo obilježeno masakrom nad Bošnjacima 1924. godine.
Na tom sastanku razrađeni su detaljni planovi napada na muslimansko stanovništvo Donjeg i Gornjeg Bihora, Limske doline i okolnih područja.
Prvi napad započeo je 5. januara 1943. godine, akcijom odreda Rada Korde, kada je spaljeno 15 bošnjačkih kuća, ubijeno najmanje 10 ljudi, dok je još pet žrtava spaljeno živo u svojim domovima. Već narednog dana u napade se uključuje i četnička grupa pod komandom Miraša Savića.
Cjelokupnom operacijom rukovodio je komandant Limsko-sandžačkog četničkog odreda Pavle Đurišić, koji je iz Kolašina koordinirao napade, a potom se lično uputio u bjelopoljski srez kako bi neposredno upravljao zločinima.
U izvještaju upućenom Draži Mihailoviću 6. januara 1943. godine, Đurišić hladnokrvno opisuje tok akcije, navodeći da su bošnjačka sela „pregažena za nepuni sat“, te da su Jasen, Kostiće i Zmijanac potpuno uništeni.
Brutalnost bez presedana
Svjedočenja preživjelih i historijski zapisi govore o zločinima nezamislive surovosti. Djeca, žene i starci zatvarani su u kuće koje su potom punjene slamom i sijenom i paljene. Žene su vezivane za drveće, polivane zapaljivim materijalima i spaljivane žive, dok su zločinci pjevali stihove koji su otvoreno slavili ubijanje muslimana u ime „Božića“.
Cilj ovih zločina nije bio samo fizičko uništenje ljudi, već i potpuno brisanje njihovog identiteta, prisustva i sjećanja.
Spaljena sela i izbrisani životi
Među selima koja su potpuno uništena nalaze se Voljavac, Gubavač, Šipovice, Zmijanac, Jasen, Kostiće i mnoga druga. Brojna sela nikada nisu ni evidentirana u zvaničnim izvještajima, kao da nikada nisu ni postojala.
Prema svjedočanstvima, Limsku dolinu je nakon ovih zločina prekrila tišina i strah, a čitave porodice nestale su bez traga. Posebno se ističe uloga Rada Korde, koji je u Donjem Bihoru spalio više od 33 bošnjačka sela i ubio najveći broj muslimana u Sandžaku.
Svjedočanstva preživjelih i simboli otpora
Među potresnim pričama iz tog perioda izdvaja se sudbina Emine Bučan, mlade Bošnjakinje koja je pružala oružani otpor štiteći svoju porodicu i komšije. Nakon što je ostala bez municije, uhvaćena je od strane četnika, a njena posljednja molba komšiji da joj „čuva obraz“ ostala je zapamćena kao simbol borbe za čast, dostojanstvo i ljudskost u vremenu bezumlja.
Svjedočenje Šefke Begović-Ličina, čiji je otac bio žrtva i svjedok genocida u Rasovu, dodatno oslikava razmjere tragedije. Njena kazivanja govore o uništenim porodicama, masovnim ubistvima i trajnoj traumi koja se prenosi generacijama.
Kolektivni zaborav i šutnja historije
Jedno od najtežih pitanja koje i danas ostaje bez odgovora jeste: zašto se o genocidu nad Bošnjacima u Limskoj dolini gotovo ne uči u školama i zašto je ovaj zločin potisnut na margine kolektivnog sjećanja?
Da li je riječ o nametnutom zaboravu, političkim interesima ili nedovoljnoj institucionalnoj brizi za vlastitu historiju – posljedice su iste: nepravda prema žrtvama i opasnost da se istina izgubi.
Obaveza pamćenja i borba za istinu
Genocid u Bihoru i Limskoj dolini nije samo historijska činjenica, već trajna moralna opomena. Sjećanje na nevine žrtve ne služi širenju mržnje, već očuvanju istine, dostojanstva i identiteta jednog naroda.
Dok god se zločini relativiziraju, a zločinci rehabilituju, odgovornost pamćenja ostaje na potomcima žrtava i na svima koji vjeruju u pravdu i istinu.
Zaborav je saučesnik zločina.
Sjećanje je dug prema mrtvima i obaveza prema živima.
Izvor: bosnjaci.net
