Učešće Usame Zukorlića, aktuelnog ministra u Vladi Republike Srbije, na ovogodišnjem Maršu mira u Nezuku predstavlja vrhunac političkog licemjerstva i neukusnog estradiziranja srebreničke tragedije. Dok kolone preživjelih i građana dostojanstveno pješače stazama smrti kako bi odali počast žrtvama genocida, pojavljivanje Vučićevog ministra u toj istoj koloni nije ništa drugo nego šamar u lice porodicama ubijenih i brutalno poigravanje sa sjećanjem na žrtve. Nemoguće je, ma koliko se Zukorlić trudio da to predstavi kao “vjerski ili moralni čin”, odvojiti njegov privatni odlazak u Nezuk od njegove javne i političke funkcije. Usame Zukorlić danas sjedi u vladi koju je sastavio Aleksandar Vučić – čovjek čija je politička karijera izgrađena na šovinističkoj retorici, koji je u Skupštini Srbije prijetio pravilom “sto za jednog”, i koji je godinama zdušno slavio ratnog zločinca Ratka Mladića kao heroja, javno lijepeći plakate sa njegovim imenom preko Bulevara Zorana Đinđića.
Ulaskom u takvu vlast i prihvatanjem ministarske fotelje, Zukorlić je pristao na ulogu legitimatora politike koja negira genocid, koja odbija da se suoči sa prošlošću i koja aktivno skriva i štiti narative iz devedesetih. Zato je njegovo marširanje prema Potočarima čin duboke političke kontradikcije i moralnog posrnuća.
Foto: Facebook
Ne može se ujutru sjediti na sjednicama Vlade Srbije koja sistemski negira genocid i finansira revizionizam, a popodne oblačiti sportska oprema i glumiti solidarnost sa žrtvama tog istog genocida. To nije pomirenje; to je jeftini politički marketing i pranje biografije preko leđa onih koji su izgubili sve.
Zukorlić pokušava da balansira na dvije potpuno nespojive strane: želi da zadrži privilegije i moć koje mu donosi status Vučićevog koalicionog partnera u Beogradu, dok istovremeno u Bosni i Hercegovini pokušava da glumi zaštitnika bošnjačkih interesa.
Međutim, ovaj pokušaj sjedenja na dvije stolice u Nezuku se potpuno urušio. Prave namjere se ne pokazuju šetnjom pred kamerama u Nezuku, već političkom borbom tamo gdje je najteže – u Beogradu.
Da li je Zukorlić ikada na sjednici Vlade Srbije pokrenuo pitanje priznavanja genocida? Da li je ikada uslovio svoju podršku Vučiću prekidom slavljenja ratnih zločinaca? Naravno da nije. Fotelja je ostala preča od principa.
Dolazak u Nezuk sa pozicije ministra u ovakvoj Vladi Srbije nije čin saosjećanja, već uvreda. To je pokušaj normalizacije političkog oportunizma u kojem se srebreničke žrtve koriste kao scenografija za dokazivanje vlastite “širine”, dok se u praksi služi režimu koji te iste žrtve i dalje sistemski ponižava. Usame Zukorlić je svojim učešćem u Maršu mira pokazao da za njega ne postoje crvene linije – ni moralne, ni istorijske, ni ljudske – kada je u pitanju očuvanje ministarskog mandata.
