Vrhunac monstruoznih zločina koji su počinjeni u Višegradu tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu dogodio se polovinom i krajem mjeseca juna 1992. godine, kada su u ovom gradu na dvije lokacije, u Pionirskoj ulici i na Bikavcu spaljeni živi ljudi.

Na današnji dan prije tačno 30 godina u kući Adema Omeragića zapaljeno je više od 60 osoba.

Dana 14. juna 1992. godine specijalna vojna formacija kojom je direktno komandovao zločinac Milan Lukić, vođa ‘Belih orlova’ ili ‘Osvetnika’, zarobila je u višegradskim selima Koritnik i Sase preko 60 osoba bošnjačke nacionalnosti. Radilo se o ženama, djeci i starijim osobama.

U selo Koritnik je 13. juna 1992. godine došla grupa naoružanih muškaraca, pripadnika specijalne vojne formacije zločinca Milana Lukića. Bili su to srpski vojnici iz okolnih sela koji su obavijestili Bošnjake da moraju napustiti svoje domove i da će ih deportovati prema Kladnju, s ciljem razmjene za Srbe koji su ostali u Kladnju, na teritoriji pod kontrolom Armije RBIH.

Rečeno im je da Srbe iz Kladnja planiraju naseliti u selo Koritnik. Tako je jedan od srpskih vojnika rekao jednom od preživjelih svjedoka: “Ovo je etničko čišćenje i vi morate odavde ići”.

“U nedjelju 14. juna Bošnjaci sela Koritnik, kojima se priključio i određen broj Bošnjaka iz sela Sase su zajedno krenuli prema Višegradu. Nastavili su do zgrade SUP-a, te ispred novog hotela, odakle su pod pratnjom srpskih vojnika odvedeni u Pionirsku ulicu u Višegradu. Rečeno im je da će sutradan rano ujutro doći konvoj kojim će ih deportovati iz Višegrada”, podsjeća Ermin Kuka, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Žive ih spalili

Zlostavljani su i opljačkani, a određen broj žena silovali su zločinac Milan Lukić i njegovi pomagači. Potom su zarobljene civili sproveli u podrum kuće Adema Omeragića u Pionirskoj ulici.

“Kada su sve utjerali u prostoriju, zločinci su zatvorili glavna vrata, da bi nakon pola sata u prostoriju bacili eksplozivnu napravu. Ljudi su živi spaljeni, a u one koji su pokušavali pobjeći kroz neki od dva prozora, zločinci su pucali, te su svi, osim osam osoba, živi izgorjeli ili strijeljani prilikom pokušaja spašavanja iz žive lomače. Od osam preživjelih, dvoje je kasnije preminulo, Hasib Kurspahić i Edhem (Suljo) Kurspahić. Najmlađa žrtva žive lomače bila je beba od dva dana, koja ni ime nije dobila”, naglašava Kuka.

Pretresno vijeće Haškog tribunala je utvrdilo da je Milan Lukić direktno učestvovao u premještanju žrtava u kuću Adema Omeragića u Pionirskoj ulici, da je on taj koji je zatvorio vrata, stavio zapaljivu napravu u prostoriju i tako zapalio kuću, kao i da je pucao u prozore kuće. U živoj lomači u Pionirskoj ulici najviše je stradalo žrtava sa prezimenom Kurspahić, čak njih 39, svi iz sela Koritnik.

U gradu živih lomača

Višegrad je grad živih lomača, paradigma zločina spaljivanja civila, grad u kome su počinjeni najstravičniji zločini, u kome je počinjen genocid nad Bošnjacima, naglašava Kuka.

“Sjećanje i pamćenje zločina spaljivanja civila u Pionirskoj ulici, ali i drugih živih lomača na području Višegrada treba biti poruka preživjelih žrtava svima koji raspolažu informacijama, da prekinu zavjet šutnje i kažu gdje se nalaze posmrtni ostaci spaljenih bošnjačkih civila. Svaka žrtva, neovisno kojoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj skupini pripadala, zaslužuje da se zna i označi mjesto njenog vječnog smiraja. To će ujedno značiti i smiraj preživjelima, da znaju gdje su ukopani njihovi najmiliji”, kaže Kuka.

Doc.dr. Ermin Kuka autor je naučne monografije “Živa lomača – Pionirska ulica u Višegradu (14. Juni 1992.)” u izdanju Udruženja “Žena – žrtva rata” koja je objavljena u maju ove godine.

“Cilj monografije je da ponudi naučnu istinu i bude najbolje oružje kojim se bori da govor svih nevinih živo spaljenih bošnjačkih civila u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici u Višegradu 14. juna 1992. godine ne bude zaboravljen. Ona je i apel da se prekine dugogodišnji zavjet šutnje izvršilaca gnusnog zločina spaljivanja bošnjačkih civila u Višegradu i svih komšija Višegrađana srpske nacionalnosti. Nemoguće je bilo učiniti tako gnusan i monstruozan zločin, pomno planiran, koordiniran i organiziran, a da samo nekolicina direktnih izvršilaca zna za to. Jer, dok srpski narod u Višegradu, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini sam sebi ne pogleda u oči i ne prizna da je period od 1992-1995. godine najmračniji period srpske historije, da se zbog toga stidi, pokaje i uputi javno izvinjenje, nema sreće ni za koga na ovim prostorima”, kaže Kuka.

Okrutni zločinci

Spaljivanja bošnjačkih civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu (26.juna 1992), sudije Haškog tribunala su okarakterizirane kao najgore primjere nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugome ističući da “u cijelom predugačkom i prežalosnom istorijatu ljudske bijede i nečovječnosti čovjeka prema čovjeku, paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu moraju zauzeti visoko mjesto. Pred kraj XX. vijeka, obilježenog ratovima i krvoprolićima gigantskih razmjera, ovi stravični događaji usijecaju se u pamćenje zbog naročite okrutnosti koja je potrebna za napad putem paljevine, zbog očiglednog predumišljaja i kalkulisanosti koji su mu svojstveni, i zbog gole bezosjećajnosti, monstruoznosti i brutalnosti utjerivanja i blokiranja žrtava u dvije kuće pretvorene u klopke, čime su one učinjene bespomoćnim u paklu koji je uslijedio, kao i zbog stepena bola i patnje nanijete žrtvama koje su žive spaljene.”

Za počinjenje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na području Višegrada podignuto je niz optužnica. Do sada je pravosnažno presuđeno ukupno 18 zločinaca. Od tog broja, njih troje je osuđeno u Haškom tribunalu. Ukupno je presuđeno 241 godinu zatvorske kazne, te jedna doživotna kazna zatvora, i to Milanu Lukiću. Presuđeni zločinci su: Milan Lukić, vođa “Belih orlova”, koji je uhvaćen u Argentini 2005. godine, osuđen je od strane ICTY-a na doživotni zatvor. Zločinac Sredoje Lukić 27 godina. Mitar Vasiljević 15 godina (nakon 2/3 odslužene kazne pušten je na slobodu i u Višegradu dočekan kao heroj, uz pripremljen i organiziran doček), Momir Savić 17 godina, Boban Šimšić 14 godina, Željko Lelek 16 godina, Novo Rajak 8 godina, Nenad Tanasković 8 godina, Predrag Milisavljević 20 godina, Miloš Pantelić 15 godina, Petar Kovačević 9 godina, Oliver Krsmanović 18 godina, Dragan Šekarić 17 godina, Vitomir Racković 10 godina, Vuk Ratković 8 godina (uz isplatu štete žrtvi koju je silovao u iznosu od 35.000 KM), Radomir Šušnjar 20 godina, Petar Tasić 5 godina i Momir Tasić 14 godina.

Izvor: Klix.ba