Budući da je Elena Čaušesku strijeljana kao zločinka, ovakvo poređenje daleko je više od klevete ili povrede časti, to je poticanje na ubistvo! 

Kažu da je ranjena zvijer najopasnija. Pogotovo onda kada je satjerana u ćošak iz kojeg nema izlaza. Čini da je baš to slučaj s Fahrudinom Radončićem, čiji politički projekt SBB, čak i sama politička karijera, ubrzano odumiru i nestaju naočigled svekolike bosanskohercegovačke javnosti iz koje se može čuti uzdah olakšanja.

Možda upravo zato ovih dana Radončić preko Dnevnog avaza, tog medijskog oružja dvostruke namjene, za pojedinačne političke odstrele te masovno uništavanje zdravog razuma, neprestano terorizira javnost rafalno pucajući po zadanim ciljevima.

Naravno, za mete su, prije svega, uzeti Izetbegovići, kao vječni objekti Radončićeve patološke mržnje, koja je poprimila takav oblik da ih se iz Dnevnog avaza počelo otvoreno porediti s Čaušeskuima te tako indirektno pozivati na njihovu likvidaciju.

Za potrebe ovakvog nezapamćenog javnog linča Radončić je zagrebao po samom dnu svoga novinarskog šešira te izvukao zeca u obliku Danijala Hadžovića, još jednog oglednog primjera ovdašnje medijske patologije. O Hadžoviću, kao izuzetno kontroverznoj ličnosti, sklonoj šovinističkim, uglavnom islamofobnim izjavama, te novinaru koji je gotovo svaki medij u kojem je radio napustio u sjenci nekog skandala, već smo pisali. No izgleda da je jedini Hadžović bio spreman staviti svoj potpis iza potjernice i otvorenog poziva na progon i strijeljanje porodice Izetbegović.

To i nije posebno iznenađenje prisjetimo li se da je Hadžović ujedno i jedan od kreatora notorne “Avazove depeše”, izmišljenog “prvog pisma” anesteziologa upotrijebljenog da bi se pokrenuo javni linč ljekara na KCUS-u. Nakon što se cijela ta afera nije odigrala onako kako je bilo planirano te nakon što je shvatio da će morati zakonski odgovarati za krivotvorenje pisama i uznemiravanje javnosti, Hadžović je po društvenim mrežama kukao kako “bračni bar Izetbegovićesku, u stanju straha i panike, neće propustiti priliku da postane potpuna preslika svojih predstavnika iz Rumunije”.

Hadžović je samo nastavio s ovom praksom govora mržnje u tekstu naslova “Elena Čaušesku je, kao i Sebija, bila opsjednuta titulama”, u kojem tvrdi da postoji “nevjerovatna sličnost” između profesorice Izetbegović i Elene Čaušesku. Hadžović nabraja mnoge poznate karakteristike Elene Čaušesku, ali ih onda, u najboljem maniru Avazovogkerbera, pokušava prišiti profesorici Izetbegović.

Hadžović piše da je Elena iskoristila svoga supruga diktatora da postane ministrica te stekne javni prestiž i ugled pa tvrdi da je isti slučaj sa Sebijom Izetbegović, koja, eto, nema nikakvih vlastitih sposobnosti, vrijednosti i kapaciteta, da je jedini razlog za bilo kakav društveni položaj zaslužna isključivo činjenica što je supruga Bakira Izetbegovića i tome slično.

Naravno, Hadžović prešućuje da Sebija Izetbegović nije tek supruga lidera političke stranke već i politička ličnost koja je na izborima za člana Parlamenta Federacije BiH dobila čak 13.217 glasova, broj koji je gotovo potpuno jednak broju ama baš svih SDP-ovih kandidata iz općina Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Vogošća i Ilijaš!

Isto tako, Sebija Izetbegović nije dekretom postavljena za direktoricu KCUS-a, već je dvaput demokratski i transparentno izabrana kao direktorica od legalnog i legitimnog Upravnog odbora. Izjednačavati ženu koja je svoj politički legitimitet i pravo na obnašanje funkcije nekoliko puta provjerila na legitimnim i legalnim izborima sa suprugom jednoga diktatora, navodnom sjenkom iza trona, nekom opakom Rokselanom, nije samo maliciozno i mizogeno, već i kriminalno. Jer budući da je Elena Čaušesku strijeljana kao zločinka, ovakvo poređenje daleko je više od klevete ili povrede časti, to je poticanje na ubistvo!

Uzalud je Hadžoviću trapavi disclaimernapisan na kraju teksta u kojem se pokušava unaprijed ograditi od tužbi za ovakav govor mržnje i javni linč. Hadžović je opetovanim poređenjem Izetbegovića s Čaušeskuima masnom crvenom Avazovom farbom nacrtao metu na čelo porodici Izetbegović pa je njegova hinjena nada da će se s njima “narod” obračunati “demokratskim” metodama umjesto streljačkim strojem sasvim providni pokušaj kontrole eventualne štete po sebe i svoga gazdu.