Vladimir Putin nikad prije nije izgubio rat. Ni u Čečeniji, ni u Gruziji, ni u Siriji. Može li Ukrajina biti drugačija?

Da, 6.000 kvadratnih kilometara samo je mali dio teritorije koji Rusija drži u Ukrajini – jedna petina zemlje.

Loš moral na frontu

Ali, Rusija je sada u zaostatku, ovo je bio bijeg, a ne „pregrupiranje“, kako bi ruski državni mediji htjeli natjerati svoje gledatelje da vjeruju.

Loš moral duž prenapregnute linije fronte sa slabim tačkama, koje je Ukrajina jasno uspjela identificirati, može biti zarazan i Kremlj to mora znati, piše Guardian.

Dakle, šta radi Vladimir Putin? Ne očekujte da će Kremlj reći mnogo više od uobičajene retorike „sve ide po planu“ jer bi sve više bilo priznanje nečeg trulog u ovoj „specijalnoj vojnoj operaciji“, prije svega nedostatka ljudstva.

Mogao bi se on odlučiti na širu mobilizaciju, umjesto da se oslanja na dobrovoljce-plaćenike koji će vrlo brzo shvatiti da ova užasno opasni rat nije vrijedna te plaće.

To možda ne uključuje potpunu mobilizaciju sa svim političkim posljedicama slanja ruskih mladića u borbu, ali bi mogla biti ciljana mobilizacija rezervista sa spefizičnim vojnim vještinama.

No, i dalje bi im trebalo vremena i obuke, pogotovo ako su vojni rok služili davno, a bez potpune objave rata oni još uvijek mogu imati zakonsko pravo odbiti ili barem odgoditi slanje u Ukrajinu.

Problem ljudstva

Problem ljudstva za borbu nije lako riješiti. Tu su i druge tačke pritiska na koje Rusija može utjecati. Ciljanje na energetske mreže Ukrajine – već u igri, Zaporožje – jedan projektil daleko od nuklearne katastrofe. nastavak pritiska na  Evropu kroz energiju, iako nedavni napredak Ukrajine na frontu čini vjerovatnijim da će joj Evropa nastaviti isporučivati ​​viša oružja, a ne manje.

Što se tiče nuklearne opcije, Rusija je u određenoj mjeri pripremila retoričku osnovu.

Njihova nuklearna doktrina dopušta prvi udar nuklearnim oružjem samo ako je stabilnost države ugrožena. No, kako se „specijalna vojna operacija“ neprestano opisuje kao način odbrane Rusije od agresije NATO-a, da je krajnji cilj Zapada uništenje Rusije, ne bi bilo teško koristiti to opravdanje ako se Rusija odluči na taktički nuklearni udar o kojem neki od glasnijih vojnih stručnjaka na državnoj televiziji  već razmišljaju.

Daleko od revolucije

Je li Putin zaista  spreman ići tako daleko? Priča koja se tako često spominje  kao uvid u njegovu psihu je kako je kao dijete, igrajući se u dvorištu zgrade u Sankt Peterburgu, uspio stjerati u kut velikog štakora.

Umjesto da se uplaši – udario je.

No, ova priča – i njeni zaključci – opovrgavaju Putinovu sposobnost prilagodbe, njegov oportunizam, njegovu stručnost u svim hibridnim stvarima.

Možda želi da njegova ostavština uključuje povratak Kijeva pod okrilje Rusije, ali da prijeđe nuklearni Rubikon, 77 godina nakon Hirošime?

Nije nemoguće, ali je malo vjerovatno. Ovih 6.000 kvadratnih kilometara oko Harkova (preciznije, Izjuma i Balaklije) nije Herson niti je bitka za Krim.

Tada bi se stvari mogle promijeniti unutar zemlje, a ne samo na bojnom polju.

Za sada grozničavo čavrljanje na ruskim TV talk showovima ne predstavlja revoluciju, kakve god želje Zapada bile. No, ovo su grozničava, opasna vremena…

Izvor: Raport.ba