Piše: Dragan Bursać

Valentin Incko je ovih dana iznenadio sve svojim zgražavanjem glede “spomeničkog naslijeđa” u entitetu Republika Srpska.

Kako mediji prenose, a što bi lagali, Inzko je zabrinutost pred kraj svoje karijere visokog predstavnika u BiH digao na veći nivo pa su sad u upotrebi i termini poput “šoka”, “bola” i “nevjerice”.

Šok, bol i nevjerica zamijenili zabrinutost

Nego, zbog čega je Valentin Inzko početkom jula 2021, 26 godina nakon srebreničkog genocida šokiran, zgrožen i u nevjerovanju?

Odlučio je Visoki predstavnik napraviti tako ekskurziju po Republici Srpskoj, od Bosanske Gradiške, preko Foče, Kalinovika, Nevesinja, do Gacka. Pa je zgrožen i u nevjerovanju vidio murale posvećene ratnom zločincu Ratku Mladiću. Pa je vidio da nema gradića, sela i zabiti koja, uz četiri “S”, nema naškrabano ime ratnog zločinca Mladića. Poneko se dabome sjeti i Karadžića, kao što se sjetio Milorad Dodik kad je studentima na Palama dao dom sa nazivom ovog ratnog zločinca. Naravno, kad nema Karadžića i Mladića, tu su četnici iz Drugog svjetskog rata i tu je četnički Disneyland u Bileći.

I to je tako i to je datost!

Razumijete, Inzko se čudom čudi sramoti, koja postoji sve ove decenije u manjem bh. entitetu, koja postoji diljem Srbije i tzv. Srpskog sveta, a koji uspješno inkorporira i Crnu Goru.

Valentin Inzko, tako, navodno sablažnjen, kaže kako namjerava popričati sa gradonačelnikom Foče nakon što se lično uvjerio u veličinu murala, a muralčina Mladiću u Foči je baš onako, od 27 metara.

“Nakon šoka, boli i nevjerice koje sam osjećao u ovom malom gradu, prepunom velikih murala s prikazima velikih ratnih zločinaca, shvatio sam da je potrebno poslati SOS po cijelom civiliziranom svijetu. Umjesto da molim i pozivam na gradonačelnikovu razboritost, u mjestima poput Foče, Kalinovika, Nevesinja i drugdje”, poručio je on.

Reći da je Inzko tako poslovično neobaviješten ili samo licemjeran, pa pred kraj karijere visokog predstavnika izvodi labuđi pijev-petljanja u svoj posao, koji možda bude i koristan – nebitno je sad.

Trg Ratka Mladića

Nego, bogme, nije se morao Incko cimati po bh. bestragijama, koje se kliču imenom RS-a, dovoljno bi mu bilo da je došao samo do Banjaluke, koja ima spomen bistu ratnom zločincu Nikoli Koljeviću, koja se ponosi naslijeđem zločina Biljane Plavšić. Trebao je svratiti u Banjaluku koja je dobila spomenik negatoru genocida i drugu ratnog zločinca Slobodana Miloševića, Peteru Handkeu, koja je premrežena ulicama četničkih vojvoda poput Uroša Drenovića. U konačnici, to je Banjaluka koja na centralnom gradskom trgu, na legendarnoj robnoj kući Boska, ima grafit sa imenom Ratka Mladića.

Sjetićete se, to je onaj trg koji je trebao nositi ime ubijenog mladića Davida Dragičevića, no je novi gradonačelnik Stanivuković zaboravio na pokojnog Davida, vrativši se ispraznom populizmu i izvornom četništvu. Zato je to sve vrijeme suštinski trg Ratka Mladića, ratnog zločinca i monstruma.

Kažem, nije morao Valentin Incko odrađivati nekakvu egzotik-eksurziju, ne bi li postao svjestan ludila fašističkog u kome živi pola zemlje i dobar dio regiona, a koje je uslovljeno nedostatkom denacifikacije, Miloševićevim, Šešeljevim i Karadžićevim poratnim kadrovima na vlasti i još više odsustvom Zakona o zabrani negiranja zločina i genocida.

A malo li je puta bio u Banjaluci? Valjda je vidio makar mali dijapazon zla, što se vizuelno isporučuje svakom ljudskom oku.

Banja Luka ima najviše obilježja posvećenih genocidu

Nego, ima tu jedna druga stvar. Makedonski parlamentarci i predstavnici grada Skopja saopštili su da će u Skopju biti podignut spomenik posvećen žrtvama srebreničkog genocida.

Pa se razmišljam, Banjaluka već ima i previše obilježja posvećenih genocidu, ista je situacija sa svim pomenutim gradovima u RS-u, od Bosanske Gradiške do Foče i Gacka. Dabome, riječ je o spomenicima posvećenim izvršiteljima genocida. Ako ima išta bolnije i gore od ovog, a nema – to nam pokazuje kakav je to entitet, na kakvim korjenima je uzrastao, kome se divi, raduje i koga slavi.

Dakle, cijela Republika Srpska je posveta i crni zlokobni spomenik genocidu, najveći na svijetu. Nema te Kanade, Novog Zelanda, Sjeverne Makedonije i ostalih civilizovanih dijelova svijeta, koje prave pomen na srebreničke žrtve Rezolucijama i spomenicima, a koje će više opominjati svijet na opasnost od genocida, od postojanja Republike Srpske.

Ona je najveći živi spomenik genocidu!

Ona je razlog nastanka, osmišljavanja i izvođenja genocida. Ona je ta, kako profesor Dinko Gruhonjić reče, postmoderna NDH, koja svojim postojanjem najbolje od svega svjedoči genocidu: i onom u Srebrenici, i onom u Prijedoru, koji je bio startni zvižduk, za cjelokupno naknadno zlo u zemlji.

Pa bi bilo dobro, dok se neko civilizovan sa dizginima moći ne dosjeti da uvede Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida, da RS, ovakva kakava jeste, s temeljima kakvi jesu, a svi znamo da vonjaju po genocidu, ostane konzervirana sa svojim spomeničkim naslijeđem, jer silni murali, posteri, grafiti, bilbordi, inokosne ulice i trgovi, posvećeni ratnim zločincima govore više nego išta o kakvoj sredini se radi i kakvo je njeno naslijeđe. Tako konzervirana, bila bi dobar teren za in vivo izučavanje od strane svjetskih antropologa, psihologa, sociologa i neuropsihijatara.

I zato je Republika Srpska trenutno najznačajniji živi spomenik genocidu u svijetu.

Na koncu, lokalni banjalučki ultranacionalistički portal, Frontal.rs, (čitaj vox populi) bolje i iskrenije od svih kaže: “Srpska je to: Još niko nije prekrečio Ratka. Kojekakvi Nevladinići su pisali bajke i ograđivali većinu stanovništva od ovog grafita na Trgu Krajine u Banjoj Luci, ali on još uvijek stoji.”

I u pravu su! To je glas naroda u Banjaluci i RS-u, artikulisan i jasan. Doduše, glas bez obraza, bez denacifikacije, bez srama i sramote.

Hoće li se Valentin Incko samo zgroziti na ovu hudu realnost ili će poslati nekog da kreči banjalučku Bosku?

Ostalo mu je manje od mjesec dana, a nama ostatak simulacije života.