Živ je u nama još taj osjećaj. Trudile su se godine da ga umanje, ali ga ne damo. Čuvamo ga, jer imamo važnu misiju – moramo da ga prenesemo na svoju djecu!
Bljesne, tako odnekud, neka slika, zamagljena, treperava, dozvoli tek da bude naslućena i ne prestaje da zaokuplja pažnju, da tjera moždane vijuge da se napregnu ne bi li iz nekog kutka sjećanja izvukle kutijicu u kojoj se, poput dragocjenosti, čuva uspomena. Miris, riječ, kompozicija boja na nekom predmetu, potrude se ponekad, sasvim neočekivano, da evociraju uspomene, one tople, posebne.
Odjednom više nijesmo tu, već na mjestu od kojeg nas djele godine i decenije. Više to nijesmo mi, nego ona djeca koja naivno i čisto doživljavaju sve, koja se raduju sitnici, kod kojih gori plamen uzbuđenja koji je kod odraslih sa godinama i dešavanjima iščezao. Nazivamo to sazrijevanjem, a ustvari je udaljavanje od čiste i istinske sreće koju samo dijete može osjetiti na pravi način.
Iskrsavaju sjećanja, toliko jaka da se vidi sve jasno pred nama, jedno sjećanje vuče drugo, koje skreće pažnju na treće i četvrto i tako preletimo dio svog djetinjstva u par minuta, onih minuta koje raznježe, odgovorne su za taj poseban sjetni pogled i blagi osmjeh iza kojeg se često otrgne dubok uzdah. Hrane dušu ta sjećanja, imaju vrijednost koja godinama raste sve više.
