Harun Hadžić je kroz svoje stihove oživio snagu i hrabrost rahmetli Šemsudina Kučevića, evocirajući teška vremena borbe za slobodu i pravdu.
U pjesmi “ŠEMSUDINU KUČEVIĆU”, Hadžić slikovito prenosi trenutke progonstva, straha i nade, ističući nesalomiv duh i nepokolebljivost u borbi za ideale. Ova pjesma je podsjetnik na hrabre duše koje su, uprkos svim preprekama, nastavile borbu za bolji svijet.
ŠEMSUDINU KUČEVIĆU
U Ribariću smo bili
Na promociji stranke,
Ustvari – to je bila tribina,
Iz Rožaja i Sjenice pristigla nas nekolicina
A mnogo došlo iz Pazara i Tutina.
Dobro smo prošli,
Puna sala Motela,
Narod željan slobode i mira,
Ja i Rasim iz Rožaja,
Šemko i Esko iz Tutina,
Farko iz Sjenice –
pričali smo snove i tumačili ideje,
i probuđenim dušama budili nadu.
U povratku, zaustaviše nas na Mehovom kršu,
puškomitraljezac zaleg’o iza grudobrana
iza punih džakova pijeska,
noćni reflektori na policijskoj baraci
a dvojica iz polumraka
u nas uperiše puške.
Stajali smo dugo na snijegu i ledu,
Na zimskom nebu bezbroj zvijezda,
Mehov most je pucao od hladnoće,
A mi na nišanu mitraljeskog gnijezda.
U dolini se čulo hučanje rijeke,
Mjesec puni nas gledao s visina,
Policajci uđoše u svoje barake
Da zatraže dalja uputstva iz Tutina.
“Rožajci, možete kući”, policajac reče,
“a Šemsudin Kučević nek uđe u stanicu”,
Na glavi je imao “švapski šljem”
Za pojasom pištolj, u ruci palicu.
Zatim se čuo bahat i vika,
Uvrede, psovke i dreka neka,
Baraka se tresla do sabahskog cika,
A mi smo čekali da puste Šemka.
Sutradan sam sreo blijedog čovjeka,
Hladnog pogleda poput hladne stijene,
Al’ ipak, s osmjehom, kao brat bratu,
Reče mi glasom punim topline:
“Život je avantura, prijatelju moj,
Ali, nastavi, neodustaj,
I ne traži da ti neko kaže hvala…
Oficir mi je psovao oca i majku,
Fizički me napao,
Mašio se pištolja…
I, zamisli, taj izrod, taj nesoj
- reče mi, da on ne sluša Vagnera
već vodi sveti Kosovski boj”.
Harun Hadžić
