Piše: FARUK KAJTAZ

Mlađahni gradonačelnik Banja Luke, Draško Stanivuković, je jednostavno rečeno sljedbenik najradikalnijih srpskih nacionalističkih politika!

Može on pričati kako mu se „podmeće“ ili ga se namjerno pogrešno tumači, ali riječi, koje izgovara upravo savršeno detektuju pozicije i ideje, koje zastupa tako uporno i gorljivo. S osmjehom na usnama… 

Počelo je sa naslikavanjem sa četničkom zastavom, što mu je dio javnosti u BiH, čak bio spreman i oprostiti(!?), vođen idejom „mladost-ludost“, ali se Stanivuković vrlo brzo potrudio da čak i onima, koji na njega gledaju blagonaklono pojasni šta on ZAISTA misli i čemu TEŽI.

To što je on, kao, protiv Milorada Dodika i njegove vlasti oslikane u vladajućoj ekipi složenoj po modelu Aleksandra Lukašenka, nikako ne znači da je na suprotnim nacionalističkim pozicijama. Upravo suprotno.

Stanivuković je po svom političkom habitusu i stavu, čak i znatno radikalnija verzija prototipa srbijanskog nacionaliste i integraliste od Dodika samog. Posebno je to stanje svijesti u kome je Velika Srbija još uvijek itekako živa, poželjna i moguća ideja.

Izjavom o Crnogorcima, kao „nepostojećem narodu“, Stanivuković je prešao i preko posljednje daleke granice, koja ga je dijelila od najekstremnijeg nacionalizma, bolje reći – šovinizma. Jer kako se drugačije, nego tako može nazvati otvoreno negiranje postojanja cijelog jednog naroda i njegovo uvođenje u Srbe.

„Crnogorci su kao Vojvođani“ – poje nadahnuti Stanivuković u pokušaju da impresionira sve one, koji to godinama otvoreno zastupaju, a da se ne lažemo – suštinski vladaju.

Šta je iduće? Jesu li i Bošnjaci možda samo „islamizirani Srbi“, a Mekedonci „južni Srbi“?

Nastaje li tako u glavama srbijanskih nacionalista tzv. „Srpski svet“, kao supstrat za nikada ugaslu ideju „Velike Srbije“?

To što se sada događa u RS je neko čudno takmičenje u nacionalističkim politikama, pri čemu i vlast i opozicija „glođe istu kost“.

Nema tu nikakve alternative ili drugačije priče. Sve je to već toliko puta prepoznata politika, samo upakovana u novi omot. Dodik je već predugo na vlasti i ranjiv je, pa sada treba neko novi i mlađi da preuzme „štafetu“.

Baš kao što je to uradio Dodik prije dvadesetak godina od Krajišnika i Plavšićke, te posredno od pobegulje Radovana Karadžića. „Likovi“ se mijenjaju, ali politika ostaje u dlaku ista i nepromjenjena.

Štafeta ide iz ruke u ruku…

Zato Stanivuković već odavno ističe kandidaturu za „novog Dodika“ ili barem nekog od prvih par ljudi u RS.

Ulaznica za takav „probrani klub“ je naravno slijeđenje jedne te iste politike esktremnog nacionalizma, negiranja ratnih zločina i genocida, te insistiranja na političkim projektima, koji će staru ideju „svih Srba u jednoj državi“ dovesti do realizacije.

Sve ostalo je laž i obmana…širok osmijeh, ljetovanje na moru sa „zvijezdama“, kičasti provincijalni „fashion style“ i političko razmišljanje iz srednjeg vijeka.

Tako mlad, a već tako politički star(omodan)…. 

(Prenosimo s autorovog bloga)