Posjeta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Banjoj Luci i njegov susret s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom otvorio je nova pitanja o prirodi i namjerama hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini.
Iako je događaj zvanično predstavljen kao nastavak dijaloga i doprinos evropskom putu BiH.
U političkoj javnosti preovladava uvjerenje da se iza ove posjete krije mnogo dublji i osjetljiviji proces — miješanje Hrvatske u unutrašnje ustavno i političko uređenje BiH, zasnovano na Dejtonskom mirovnom sporazumu.
Poruke “saradnje” iza kojih stoji politički interes
Plenković je tokom susreta naglasio potrebu izmjena Izbornog zakona BiH i „poboljšanja položaja Hrvata“, čime je ponovio stavove službenog Zagreba koji se već godinama direktno odnose na ključne elemente ustavnog poretka BiH.
Iako se hrvatski pristup često predstavlja kao zaštita konstitutivnih naroda.
Takvo insistiranje na određenim rješenjima praktično znači nastojanje Hrvatske da utiče na balans političke moći unutar BiH.
To je protivno principima suvereniteta države.
Dejtonski sporazum jasno definira unutrašnju strukturu Bosne i Hercegovine i raspodjelu nadležnosti.
Prema tome, svako spoljašnje zagovaranje konkretnih političkih rješenja, posebno onih koja mijenjaju odnose snaga među narodima, neizbježno se čita kao političko uplitanje.
Dodik kao partner Zagreba: poruka koja šalje opasne signale
Susret s Miloradom Dodikom, političarom koji već godinama otvoreno prijeti secesionizmom i potkopava državne institucije, ima svoju težinu.
Time je Hrvatska, makoliko to negirala, faktički legitimisala Dodikove pozicije i njegove nastojanja da oslabi politički integritet BiH.
Kada se hrvatski premijer sastane sa liderom entiteta koji javno osporava ustavni poredak države.
To nužno šalje signal da je Zagreb spreman graditi bilateralne odnose s akterima koji djeluju protiv stabilnosti BiH.
To se u bosanskohercegovačkoj javnosti vidi kao korak preko granice dopuštene diplomatske komunikacije.
Jer komunicirati o ustavnim pitanjima BiH s entitetskim liderom znači prelazak u zonu direktnog miješanja u unutrašnje prilike.
Uplitanje pod krinkom evropskih integracija
Plenkovićev naglasak na „evropskoj perspektivi BiH“ dodatno komplicira sliku.
Hrvatska kao članica EU ima političku i institucionalnu prednost koju može koristiti za oblikovanje procesa proširenja.
Ali kada se ta pozicija koristi kako bi se favorizirale određene međunacionalne ili unutarpolitičke agende.
To poprima obrise pritiska.
U ovom slučaju, pozicioniranje Zagreba kao „zaštitnika Hrvata u BiH“ i zagovarača izmjena koje odgovaraju jednoj političkoj struji prelazi granicu legitimnog interesa za sunarodnjake.
Ulazi u domen mijenjanja unutrašnjih odnosa u BiH preko evropskih kanala.
Reakcije iz BiH: pokušaj legitimiranja pogubnih politika
Brojni politički akteri u Bosni i Hercegovini dočekali su ovaj susret s rezervom i kritikama.
Iz opozicionih krugova, ali i dijela međunarodnih analitičara, poručeno je da se ovim susretom stvara slika o navodnoj harmoniji u Republici Srpskoj, koja u stvarnosti ne postoji.
Posebno ne kada je riječ o položaju Hrvata u ovom entitetu.
Na ovaj način se, smatraju kritičari, umjetno proizvodi narativ koji odgovara Zagrebu i Banjaluci, ali ne i interesima BiH kao cjelovite države.
Zaključak: Diplomatija kao sredstvo pritiska
Plenkovićev odlazak u Banju Luku i susret s Dodikom može se posmatrati kao jasan politički gest.
Iza retorike stabilnosti, suradnje i evropskog puta nalazi se strategija koja Hrvatskoj omogućava da se postavi kao faktor koji utiče na unutrašnje uređenje BiH.
Time se otvara pitanje poštovanja suvereniteta Bosne i Hercegovine i uloge međunarodnih garantora Dejtonskog sporazuma.
Ovaj susret, umjesto da stabilizira političku scenu u BiH, zapravo je naglasio problem dugotrajnog političkog uplitanja Hrvatske u procese koji pripadaju isključivo institucijama Bosne i Hercegovine.
