“Da je neko sa mnom razgovarao o islamu prije nego što sam otišao u zatvor, bilo bi nemoguće da ga prihvatim, jer je moj život bio buran, pun zadovoljstava, žena, alkohola… Otišao sam u zatvor u vrijeme kada je moj ego bio slomljen. U zatvoru moja duša je počela da se čisti i počeo sam da se osjećam veoma usamljeno i napušteno. Od tog osjećanja ništa nije moglo da me spase sem islama…
Počeo sam da klanjam. Svaki namaz u svoje vrijeme i sa svakim namazom osjećao sam da je usamljenost nestajala… Ponekad kažem sebi, zatvor je mučenje i kazna, ali je bio vrijedan jer sam zbog njega prihvatio islama… I ako bi mi sada dali opciju da biram između zatvora i islam, to jest, da nastavim da živim u luksuzu, ali bez islama, izabrao bih zatvor… Želim da poručim svima nešto… To što sam musliman ne znači da sam postao anđeo, ali islam me čini boljom osobom zato što se trudim da se klonim poroka, a ako počinim grijeh, to nije zato što je islam nesavršen, već zato što sam slab i islam je ušao u moj život kako bi nadomijestio moje nedostatke.”
Izvor: Sandžački Lav
