Predsjednik ruskog državnog koncerna RosoboroneksportAleksandar Miheev izjavio je u nedjelju, 23. kolovoza, kako je potpisan ugovor s Turskom o isporuci drugog kompleta ruskog protuzračnog sustava S-400.
Trenutačno se dogovaraju financijski uvjeti za njegovo izvršenje, kazao je Miheev, gostujući na Međunarodnom vojno-tehničkom forumu Armija-2020,koji se održava od 23.-29. kolovoza u podmoskovlju, i na kojemu sudjeluju predstavnici iz 60 država svijeta.
Podsjećam kako je u ljeto prošle godine Rusija izvršila preuzete obveze iz prvog ugovora s Turskom i isporučila toj zemlji četiri divizijuna sustava S-400 “Triumf”za iznos od 2,5 milijardi dolara. Tom su se ugovoru oštro protivili SAD i NATO savez, a Washington je tražio od Ankare raskid ugovora s Rusima, a kasnije, kada do toga nije došlo, da ne razmješta ruske sustave na svom teritoriju, prijeteći joj sankcijama, kao i zabranom sudjelovanja u programu proizvodnje američkog zrakoplova 5. generacije F-35. Ovo je posljednje učinjeno, ali Trumpova administracijado sada se ipak nije odlučila za uvođenje gospodarskih sankcija protiv Turske, očito shvaćajući preveliku važnost te zemlje kao američke vojne saveznice. Podsjećam i na to kako je Ankara još prije sklapanja prvog posla s Moskvom o kupnji S-400 željela kupiti američke sustave PRO Patriot ali joj Washington to nije dozvolio zbog čega se ona i okrenula poslovnoj suradnji s Rusijom po istom pitanju.
Ostaje za vidjeti kakva će biti reakcija SAD-a na današnju vijest iz Moskve, kojom je potvrđeno potpisivanje ugovora o isporukama novih ruskih sustava S-400 (Ankara je još prije nekoliko mjeseci izjavila kako o tome s ruskom stranom vodi pregovore). Tim više što je Washington prije cca dvije godine uveo sankcije protiv spomenutog ruskog vojnog koncerna Rosoboroneksportvezano uz izvoz ruskog suvremenog naoružanja, pod udar kojih onda dolaze i kupci takvog ruskog oružja u koje spada i spomenuti S-400.
Ali neovisno o tome, jedno je ipak sigurno: turski državni vrh nastavlja svoj put samostalnog vođenja vanjske i obrambene politike, kojojemu će se u sve većoj mjeri morati prilagođavati i turski zapadni saveznici i partneri ako tu zemlju, bez koje je sve teže rješavati brojne regionalne probleme i sukobe, ne žele u potpunosti izgubiti. Dostojne alternative Turskoj u bliskoistočnoj regiji oni jednostavno nemaju, a njen eventualni gubitak ne mogu kompenzirati niti savezništva s Izraelomi bogatim arapskim monarhijama Perzijskog zaljeva.
Voljeli ga ili ne voljeli, turski predsjednik Erdogan znalački je iskoristio sve globalne geopolitičke turbulencije i pokrenute geopolitičke procese proteklih godina, u kojima su na otvorenu scenu izišle neke nove i stare svjetske sile, koje se ne boje boriti za „svoje mjesto pod suncem“ u novome svijetu koji se upravo rađa pred našim očima. A Turska u tom i takvom svijetu itekako želi važno mjesto i za sebe, i smatra kako za to ima pravo s obzirom na svoje bogato povijesno naslijeđe, ali – što je puno važnije – i dovoljno snage i političkoga umijeća.
