Nijedna nevolja, čini se, nije zaobišla staricu Rahimu Hurić iz zaseoka Avlija kod Čajniča, koja se već godinama bori za opstanak na jedva obnovljenom topraku.

Nadut trbuh

Samohrana majka, oboljela žena koja ne može u gradu izdržati ni dana, pokušava preživjeti od stočarstva i nadoknade za tuđu njegu, ali kroz godine napornog rada svoj danak uzimale su poplave iz kojih je spašavala stoku, grad koji je uništavao ljetinu, njeno stado ovaca prije pet godina uništila je bolest plavi jezik, a prije nekoliko dana ostala je i bez posljednje krave.

– Išla sam doktoru, kada sam se vratila, još izdaleka sam vidjela da nije dobro, trbuh joj je bio nadut, sva se ukrutila, a tele kraj nje leži. Platila sam je 3.000 maraka, a sada nemam kapi mlijeka i ne znam kako tele od 25 dana da othranim. Godinama me prate nekakvi belaji pa ne znam više šta da radim – kaže Rahima Hurić.

Samohrana majka djecu je odgojila radeći teške poslove. I prije rata bavila se stočarstvom, a iz Avlije je tokom agresije na BiH prognana, a ponijela je samo ono što joj je u ruke moglo stati. Rahimu je suprug napustio, a ona se među prvima, prije 21 godinu, vratila u okolinu Čajniča.

Neka srdžba

Nakon obnove kuće, objekte za smještaj stoke gradila je sama, uz pomoć komšija, zadužujući se u bankama i mikrokreditnim organizacijama na teret naknade za tuđu njegu i pomoć. Pravo na socijalnu pomoć u BPK joj je ukinuto pa dok plati lijekove i rate kredita, ne ostane joj skoro ništa.

– Ona 21 godinu pokušava održati tu našu zemlju, da imaju gdje doći njena djeca i unuci. Majka je nervni bolesnik, svaki mjesec mora na preglede, a liječi se na selu, u zelenilu, u grad neće. Voli imati ovcu i kravu, ali isto kao da je Allah bacio neku srdžbu na to naše selo. Prije dvije godine izgubila je kravu, neku parezu je dobila, deset ljudi ju je dizalo, ali nije preživjela – priča nam Ramiz Hurić, Rahimin sin.

Svi smo neke kućice pravili

– Svi kažu da je krava uginula od ujeda zmije. Znači, bori se, ali nikako ne ide. Nas, djece, ima, mašala, četvero, ali svako se o svom jadu zabavio. Svi smo neke kućice pravili, kreditno zaduženi do vrata. Pomognemo koliko možemo, ali to nije dovoljno – kaže Ramiz Hurić.