Rafali, rafali i rafali. Nevini ljudi padaju kao snoplje preko odavno mrtvih ljudi. Novi mrtvi, na stare mrtve od iste dželatske ruke. Da ste bili na toj krivini u toj noći, osjetili bi vrelinu devet ljudskih tijela kako krvlju griju hladnoću 12 ljudskih tijela.
Ove priče ne bi bilo bez Seada Osmanovića, porijekom iz Volarića koji nije bio u svom rodnom mjestu kada je zločin počinjen, piše autorSead Osmanović/Privatna arhiva.
Da ste tog 29. jula 1992. godine bili na putu od Donje Ljubije prema Šurkovcu, mogli ste vidjeti jedan od najužasnijih prizora u ovom ratu, koji je rijetko gdje opisan.
Dva masovna zločina na istom mjestu
Na putu 21 beživotno ljudsko tijelo. Leže mrtvi ljudi, pokošeni rafalima u poluraspadnutom stanju. Pored njih bager sa četnicima kopa dvije strašne grobnice. Neljudi, po nekoj naizgled nedokučivoj logici, razdvajaju mrtva tijela. Kada bi se približili bolje vidjeli bi da oni to rade po mirisu i na osnovu izgleda leševa… Jer, da ste bil tu tog 29. jula ‘92. znali bi strašnu istinu.
Ovo nije bio jedan, nego dva masovna zločina!
U nekoliko dana dogodio se dvostruki masakr. Dvostruki strašni zločin.
Četnici su prvo 20. jula baš na tom mjestu, na toj okuci u dubini Potkozarja, ubili 12 bošnjačkih civila iz Rizvanovića (Mataruško Brdo) kod Prijedora. Nedužni civili su bili zarobljeni dan ranije, mučeni su, pretučeni, a onda dovezeni na ovo mjesto. Ljude su tek tako, kao pritke postrojili i naredili im da kleknu. Rafali su zaparali zrak. Memljimo šumsko nebo pamti urlike ranjenih ljudi i “dovršavanje” pištoljskim hicima i metkom u glavu. Svih 12 mrtvi. Tek tako. Jer su noslili “pogrešno ime” i “pogrešno” se Bogu molili.
Ubijeni su: Alagić Omer Hadžija, njegovi sinovi Mustafa i Muharem, Alagić Husein, Rizvanović Hase, Duratović Karanfil i njegov sin Fikret, Dedić Nijaz, Rizvanović Hasan, Rizvanović Hasib, Rizvanović Salih i još jedna osoba.
No strašna, najstrašnija priča ovdje tek počinje. Sedam dana su ljudska tijela ležala pored puta. Naočigled svih. Sedam dana niko od četnika i njihovih pomagača ni prstom nije mrdnuo. Ljudski ostaci su se počeli raspadati odavno. Užareno potkozarsko nebo, muhe i bakterije su činile svoje.
Nadnica za kopanje jame je…
Tek 27. jula, sedam dana kasnije, po naređenju četničkih okupatora, 11 stanovnika zaseoka Volarić, pretežno Roma, određeno je da kopa jamu pobijenim Bošnjacima Mataruškog Brda. Ljudi su došli i ugledali strašni prizor. Tijela u raspadu. Valjalo je raditi. Kopati jamu, tu pored puta. Cijeli dan se radilo.
A onda, negdje oko pola 9 uveče pored njih je prošao jedan automobil. Husein Ahmetović, sav u znoju pomislio je – ovo nije dobro. Jer na sav užas, na svo ovo zlo, neko se vozika automobilom. Od 11 ljudi, koji su bili tu i kopali, dvojica su otišla kućama da naprave tezgere – improvizovana nosila, jer je leševe bilo nemoguće vući u tako raspadnutom stanju do grobnih humki.
Noć i prvi mrak su bili tu. Sunce je zašlo, a umjesto onog automobila, na obzorju se pojavio zelenii kamion “Tam”. Huseinu je bilo sve jasno. Ljudi, živi stoje iznad ljudi mrtvih i čekaju zvijeri ljudske sa kalašnjikovima.
Tamić se parkirao pored njiih i naoružani četnici su poiskakali.
“Šta radite, balije, kopate li to rovove?”, odjeknulo je sa kamiona. Husein se sjeća da je pored njega prošao Ismet Osmanović raširenih ruku. Pokušao je objasniti četnicima šta rade.
“Kopamo ove ljude, po naredbi”, izgovorio je Ismet, a onda mu se metak zabio u lobanju. Ubijen je.
Rafali, rafali i rafali. Nevini ljudi padaju kao snoplje preko odavno mrtvih ljudi. Novi mrtvi na stare mrtve od iste dželatske ruke. Krivi, jer se “pogrešno” zovu. Opet i opet.
Noć jede sve. Jede slike, jede svjetlost, jede krv. Mrtvi preko mrtvih. Četnici su se uz smijeh odvezli u tu noć. Samo je Husein Ahmetović još uvijek živ. Metak mu je prošao kroz butnu kost. Obilno krvari i gubi se. Možda će nekako i preživjeti. A onda ugleda tijelo svog ubijenog sina Esada. Prodera se: “Vidi mog Ese” i ispusti dah.
Da ste bili na toj krivini u toj noći osjetili bi vrelinu devet ljudskih tijela kako krvlju griju hladnoću 12 ljudskih tijela. Osjetili bi tek uskraćene živote, kako se stapaju sa sedam dana smrtnosti u beživotnim tijelima.
I prođe jedan dan. I još jedan.
I tek 29. jula 1992. godine, prije 28 godina, bager je došao. Pa je predano, pedantno i polako počeo rastavljati tijela od tijela. Tijela nedužno ubijenih Bošnjaka od tijela nedužno ubijenih Bošnjaka i Roma, koji su ubijeni sahranjujući ove prve. Četnička kukvička zamka. Mrtvima su lovili žive i pretvarali ih u nove mrtve.
Dva masovna zločina u sedmici dana!
Dvije grobnioce za iste ljude. Dobre poštene, vrijedne, predane i nevine ljude. Razlikovalo ih je tek nekoliko sela i nekoliko dana u smrti.
I tako biješe sve do 2001. godine kada su svi ekshumirani. Njihove kosti odvezene su u Centar Šejkovaču.
I konačno, nakon identifikacije, onih devet ubijenih ukopano je u Hodžića mezarju. Svjedoci i dalje šute. A oni koji su na kašikicu puštali priču i punili male otvore u povijesti zla ne žele da im se imena pominju…
Nema odgovornih za dvostruki masovni zločin.
Niko nikada nije odgovorao za dvostruki masovni zločin na istom mjestu. Niko nije odgovorao što je pobio nevine Bošnjake, a nakon toga i Rome i Bošnjake koji su došli da ukopaju tijele komšija. I tako do dan danas monstrumi nisu privedeni pravdi.
Apendix
Ove priče ne bi bilo bez Seada Osmanovića, porijekom iz Volarića. U vrijeme kada je zločin počinjen nije bio u svom rodnom mjestu. On je dugo sklapao strašnu priču. Da nije njega ne bi imali segmente zla koje su četnici kreirali.
Sead je prije 4 godine za Dnevni avazrekao razloge svoje potrage: “Zbog pobijenih koji to zaslužuju, zbog svoja četiri rođaka koja su tada likvidirana, smatra da taj događaj zaslužuje da izađe na vidjelo. I pravdu da se počinioci, oni koji su to uradili, adekvatno kazne – to je moj motiv zbog kojeg sam godinama tragao za ovom pričom”.
I uspio je donekle. Uspio je sastaviti jedan mikroarhipelag zla i od zaborava oteti uspomenu na svoje rođake i komšije.
Tog 27. jula 1992. godine ubijeni su:
Mustafa Prozor (1929)
Ramo Ferhatović (1938)
Esad Ferhatović (1965)
Dermin Sinanović (1966)
Đemal Sinanović (1958)
Ismet Osmanović (1962)
Sadik Sinanović (1928)
Husein Ahmetović (1939)
Esad Ahmetović (1968)
Da se ne zaboravi! Nikada!