Kako su lični odnosi, porodični biznisi i klijentelizam oblikovali novu američku diplomatiju
Kada je u maju 2025. godine u Belgiji uhapšen Ismail Terlemez, turski državljanin zaposlen u NATO kancelariji za nabavke u Briselu, činilo se da je riječ o još jednom rutinskom slučaju borbe protiv međunarodne korupcije. Istragu su vodili agenti FBI-ja i istražni ogranak američkog Ministarstva odbrane, a optužnica je teretila Terlemeza da je u periodu od 2019. do 2020. primao mito u zamjenu za namještanje NATO tendera.
Slučaj je djelovao čvrsto potkrijepljen dokazima. Međutim, samo dva mjeseca kasnije, američko Ministarstvo pravde iznenada je odustalo od svih optužbi. Terlemez je pušten na slobodu, napustio je NATO i ubrzo osnovao dobro umreženu tursku kompaniju iz oblasti odbrane. Zvanično, nikada nije ponuđeno objašnjenje koje bi uvjerljivo objasnilo takav obrt.
Tajming je, međutim, izazvao ozbiljne sumnje. Odluka je donesena svega dvije sedmice nakon sastanka američkog predsjednika Donalda Trampa i turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana na NATO samitu u Hagu. Direktni dokazi o političkom pritisku ne postoje, ali kontekst je mnogima bio više nego sugestivan.
Politika kao privatni aranžman
Ideja da bi Tramp mogao učiniti „uslugu“ Erdoganu ne djeluje nimalo nevjerovatno. Iako su odnosi Vašingtona i Ankare posljednjih godina bili opterećeni trgovinskim i bezbjednosnim sporovima, dvojicu lidera povezuje duboko srodna politička filozofija. Obojica brišu granice između države i privatnog interesa, politike i biznisa, porodice i vlasti.
Trampov zet Džared Kušner i Erdoganov zet Berat Albajrak simboli su tog modela – ljudi koji su istovremeno bili duboko uključeni u državne poslove i privatne finansijske aranžmane. Dok Tramp planira izgradnju nove balske dvorane u Bijeloj kući putem donacija političkih pristalica, Erdogan je sebi izgradio monumentalnu predsjedničku palatu, čije je finansiranje godinama predmet kontroverzi.
Kao i Tramp, Erdogan svoje političke protivnike zasipa tužbama, optužbama za izdaju i agresivnim javnim istupima. Sam Tramp je nedavno izjavio da ga često mole da „pozove Erdogana“ jer drugi lideri ne mogu s njim razgovarati. „On je tvrd orah, ali mi se sviđa. Izgradio je snažnu zemlju i snažnu vojsku“, rekao je Tramp, ne pominjući ljudska prava – temu koja očigledno ne igra nikakvu ulogu u tom odnosu.
Obrazac usluga i pomilovanja
Slučaj Terlemez nije izolovan. Trampova administracija već je pokazala spremnost da pravosudne i političke odluke podredi odnosima s inostranim saveznicima i prijateljima. Jedan od najupečatljivijih primjera bilo je pomilovanje bivšeg predsjednika Hondurasa, osuđenog za krijumčarenje stotina tona kokaina u SAD – paradoksalan potez u trenutku kada Vašington zvanično vodi rat protiv narkokartela u Latinskoj Americi.
Sličan obrazac vidljiv je i u domaćim slučajevima sa stranim uticajem. Odlazeći gradonačelnik Njujorka Erik Adams suočio se s optužbama da je primao ilegalne poklone od turskih zvaničnika, dok su kongresmen iz Teksasa Henri Kueljar i njegova supruga optuženi za primanje novca od krugova povezanih s vladom Azerbejdžana. U oba slučaja, politički rasplet bio je blaži nego što bi se moglo očekivati.
Porodični biznis kao osnova diplomatije
Trampova tolerancija prema prekograničnom klijentelizmu ima duboke porodične korijene. Njegovi sinovi aktivno posluju u sektoru nekretnina i kriptovaluta u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Omanu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Investicioni fond njegovog zeta Kušnera dobio je čak dvije milijarde dolara od Saudijaca – ulaganje koje je kasnije otvorilo vrata privilegovanom pristupu novoj američkoj administraciji.
Saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman procijenio je da se takva investicija višestruko isplati. Njegova posjeta Vašingtonu u novembru donijela je obećanja o ulaganjima koja se, prema vlastitim procjenama aktera, približavaju iznosu od bilion dolara. Zauzvrat, Rijad je dobio obećanje o isporuci borbenih aviona F-35, bez ikakvih uslova vezanih za stanje ljudskih prava.
Kraj borbe protiv korupcije
Nova američka strategija nacionalne bezbjednosti jasno pokazuje pomjeranje fokusa: ekonomija je na prvom mjestu, dok su demokratija i ljudska prava svedeni na fusnotu. Administracija je čak obustavila primjenu Zakona o stranim koruptivnim praksama, čime je raskinula s decenijama ustaljene borbe protiv mita u međunarodnom poslovanju.
Takav pristup nosi ozbiljne rizike. Korupcija podstiče kriminal, povećava troškove za poreske obveznike, urušava odgovornost i otvara prostor za manipulaciju. Kada se logika „plati pa igraj“ preseli u sferu spoljne politike, ona postaje strateška slabost.
Kremlj i opasna iluzija profita
Upravo se ta slabost ogleda u odnosu Trampove administracije prema Rusiji. Moskva je vješto prilagodila taktiku i kao ključnog sagovornika američkih izaslanika postavila Kirila Dmitrijeva, investicionog bankara školovanog na Harvardu. Vladimir Putin, bivši oficir KGB-a, precizno je „pročitao“ svoje sagovornike i shvatio da ih privlači mogućnost profita više nego geopolitička realnost.
Za razliku od Trampa, Putin ne vodi politiku radi novca. Njegova opsesija je obnova ruskog imperija, a rat protiv Ukrajine dio je te mesijanske vizije. No, on zna da njegovim sagovornicima može ponuditi iluziju zarade kroz ruska prirodna bogatstva – i upravo to čini.
Cijena zaslijepljenosti
Moguće je da će jednog dana Tramp i njegovi saradnici shvatiti cijenu takve politike. Mnogo je vjerovatnije, međutim, da će nastaviti da budu zaslijepljeni znakovima dolara, uvjereni da se svijet može urediti kao bilans stanja privatne kompanije.
Nažalost, račun za takvu spoljnu politiku neće platiti oni koji je vode – već svi ostali.
