Bajram je vrijeme radosti i okupljanja, vrijeme nade i optimizma. Ali Bajrama, u njegovoj punini, nema bez domovine i slobode. Svjedoče tome ovih dana milioni unesrećenih Sirijaca, Pakistanaca, Libijaca…
Daleko su i od svoje kuće i od svoje domovine. Baš kao što su i stotine hiljada Bošnjaka otjerani sa svojih ognjišta i sada rasuti od mašrika do magriba. I njima je Bajram i moramo ih se sjetiti. I oni bajramuju, sretni su, ali i tuguju.
Kakvom god ljepotom da su okruženi, ne gledaju je predugo, pogledi im se izgube negdje u daljini. U toj daljini oni vide svoju Bosnu, svoj rodni kraj, svoju kuću i avliju… I iako nisu tu, znaju da imaju domovinu. A svi moramo znati da ni domovine, ni slobode ne bismo imali da nije bilo časnih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Sjetimo se, na našu domovinu, simbolično, započela je oružana agresija baš na Bajram 1992. godine. Posljednjeg dana posta vjernici su istjerani iz bijeljinske Atik džamije i počelo je ubijanje.
Tada, uoči i na Bajram ubijeno je 48 osoba. Bio je to 4. april 1992. godine. Ramazanski Bajram 1992. nazvan je „Krvavi Bajram“. A nije bio krvav samo u Bijeljini već širom Bosne i Hercegovine.
Uslijedit će otpor oružanoj agresiji i borba za slobodu. Na tom putu pali su deseci hiljada šehida, mnogi su ostali bez dijelova tijela, mnogi nisu žalili najbolje godine svoje mladosti – proveli su ih u rovovima, po bosanskim vrletima i planinama.
Na planini Igman, koja je centar naše domovine, u vremenima kada je prijetilo da svuda zavlada zlo, kada je rušenje bilo svakodnevno, čiste ruke časnih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine pokazale su da je snažnije dobro, gradile su i izgradile džamiju, Allahovu kuću.
Baš u njoj, u Ratnoj džamiji na Igmanu, sa Nezimom Halilovićem Muderrisom i prof.dr. hfz. Halilom Mehtićem u „Bajramskim razgovorima“ pričali smo o Bajramu i domovini, o lekcijama koje moramo naučiti, o prijetnjama koje su se opet nadvile i nad domovinom i nad Bošnjacima, o našim prvacima – kakvi jesu, a kakvi bi morali biti…