Nana Hajrija i njen suprug Besim prolaze kroz teške trenutke, starajući se o svoje troje unučadi, nakon tragične smrti njihove majke, a Hajrijine i Besimove kćerke.

Kada je njihova kćerka preminula, ostavila je svoje troje djece, a njihov otac, iako živ, nije želio da se brine o njima. Umjesto da se posveti odgajanju i brizi za svoju djecu, on je odlučio da se ponovo oženi, otišao je kod komšinice, a nova žena koju je uzeo imala je četvero djece iz prvog braka.

Ova situacija postala je ogroman udarac za Hajriju i Besima, koji su se našli pred izazovom da preuzmu odgovornost za unučad, a pri tom se suočavaju s mnogim emotivnim i praktičnim teškoćama. Kako bi im život bio lakši, odlučili su da se brinu o njima kao o vlastitoj djeci, uprkos svojim godinama i zdravstvenim problemima.

„Prošlo je devet godina otkako mi je kćerka umrla, imala je 35 godina, a zet mi je ostavio i djecu i obaveze. Nije bilo lako, ali nisam im smjela okrenuti leđa“, kaže Hajrija, dok u njenim očima zasijava tuga i snaga. Iako se trudi da unučad održi srećnom, najteže joj je palo ono što je čula od svog unuka, koji joj je ispričao potresnu priču o tome kako je njegova maćeha sipala pepeo u makarone koje su mu pripremali.

„Tu sam zanijemila od šoka“, dodaje ona, očigledno potresena još jednom ružnom stvarnošću s kojom se suočavaju.

Svijet u kojem se Hajrija i Besim sada nalaze nije lak. U brizi za unučad suočavaju se s brojnim teškoćama, od emotivnih bola zbog gubitka kćerke do svakodnevnih izazova koje donosi život sa djecom. Međutim, njihova ljubav prema unucima i želja da ih zaštite od loših uticaja daje im snagu da izdrže sve teškoće. Bez obzira na sve, oni ostaju dosljedni svojoj misiji – da unucima pruže ljubav, pažnju i sigurno okruženje koje im njihov biološki otac nije mogao pružiti.