U ratnim godinama, kada su strah i neizvjesnost natjerali mnoge porodice da napuste svoje domove, u Rožaje dogodila se priča koja i danas vraća vjeru u ljude.
Mera Kurbardović Kuč iz Lučica čula je plač tek rođenog dječaka kojeg je, uslijed ratnih zbivanja i bježanije, majka Anđa morala ostaviti odmah nakon poroda. U trenucima haosa i straha, dijete je ostalo samo.
Ne razmišljajući o posljedicama, Mera je uzela bebu i odnijela je u svoj dom. Gotovo godinu dana brinula je o dječaku, hranila ga, uspavljivala i čuvala kao svoje dijete, čekajući da se njegova porodica vrati.
Kada su se izbjegli Srbi vratili u Rožaje, Anđa je došla do Mere sa tugom u srcu, uvjerena da joj sin nije preživio ratne dane. Sa suzama u očima upitala je:
„Sestro, gdje mu je grob?“
U tom trenutku saznala je istinu – njen sin je živ. Mera ga je spasila, sačuvala i odgojila dok se ona nije vratila.
Ovaj čin dobrote bio je temelj jednog posebnog odnosa – između dvije porodice stvoreno je vječno kumstvo, kao simbol zahvalnosti, poštovanja i neraskidive veze.
Priču o Meri i Anđi zabilježila je Radio televizija Rožaje, podsjećajući javnost da i u najtežim vremenima postoje ljudi čija humanost nadjača sve podjele.
