Plav podno Prokletija. Oštra zima 1986, decembar 14, termometar mjeri minus 11 stepeni. Led je okovao Plavsko jezero i obale Lima koji iz njega ističe. Sa mosta, pedesetak metara nizvodno od jezera, riješena da sebi oduzme život zbog ljubavi i majke koja je ne odobrava, u ledenu rijeku skočila je petnaestogodišnja N.S.

Stravičan prizor ugledao je Milutin Mićo Praščević, nastavnik biologije i hemije. Vidjelo je jezivu scenu još desetak ljudi, ali niko se nije usudio da skoči u Lim. Niko osim nastavnika Mića. U, i ljeti hladnoj rijeci, lomio je led, borio se lavovski sa talasima, ali je uspio: skočio je po tuđ život i spasao ga. Milutin je bio najplemenitiji Jugosloven u 1986.

Gotovo 36 godina kasnije, Milutin je vedar, stamen penzioner koji živi u svojoj kući u pitomim Brezojevicama, nadomak Plava. Dočekao nas je raširenih ruku i još šireg srca uz iskren osmjeh dobrodošlice.

„Naravno da pamtim. Doživio sam i preturio preko glave mnogo toga, počev od školskih učionica, preko nebrojenih događaja na fudbalskim terenima na kojima sam igrao do mnogobrojnih uspona na Prokletije i druge planine i dramatičnih zbivanja koja znaju da ih isprate, ali, taj dan, taj 14. decembar 1986, pun snijega i leda, tu borbu za život, koja je mogla odnijeti jedan tek započeti, ali i moj, nikada neću zaboraviti. To „stanuje“ u meni… – priča Milutin za Novosti.

Nazdravljajući sa „glogovačom“ za koju je uz osmjeh garantovao da prija srcu, a raduje dušu, nastavio je:

„Odlično se sjećam, što bi se reklo „kao da je bilo juče“, i uručenja plakete u Beogradu, te lijepe, uzvišene svečanosti…. Ali ne mogu ni da zaboravim da su tadašnja država i vlast čitav događaj pokušale da gurnu pod tepih iz samo njima poznatih razloga.Bude čovjeku nekada neprijatno da zbori o tome, ali, eto, da ništa nisam u životu ostvario, nego da sam samo taj život spasao, otišao bih sa ovog sveta presrećan.

Posle srdačnog razgovora u Milutinovoj botaničkoj bašti Velemun, gdje u prohladnu ranu jesen polako pada „u san“ oko 400 biljnih vrsta, koje „nadgleda“ Pančićeva omorika, domaćin pristaje da se ode do mosta na Limu, pedesetak metara od Plavskog jezera, njegovog izvorišta. Do mjesta gde se pre 36 godina odigravala bitka za život mlade N. S.

„Bila je u bijeloj haljini, koju je, kako sam kasnije čuo, bila pripremila za udaju. Čuo sam ciku i komešanje, pa stravičan prizor njenog skoka u Lim. Sletio sam na obalu i lomeći led ugledao preplašenu djevojčicu, koju je hladnoća rijeke izgleda bila otrijeznila, tako da je molećivim pogledom tražila spasenje.

Usporovao me je led… Nekako sam se dokopao drvenog stuba starog mosta za koji se ona grčevito držala. Uhvatio sam je za odjeću.

Pokušavao sam da je odvojim od stuba nekadašnje ćuprije. Znao sam da ako ostanemo predugo u vodi da je sa nama gotovo. Čvrsto sam je zgrabio ispod pazuha i odgurnuo se nogama o stub… Ali, ponijela nas je plahovita voda… Počela je borba. Lim nas je nosio.

Činilo mi se da je gotovo sa nama. Želio sam mnogo da to dijete živi – priča Milutin, čiju je strahovitu borbu protiv ledene reke za život djevojčice, posmatralo desetek ljudi.

Kada je nekako uspio da se posle silne borbe dokopa plićaka, ruku mu je pružio prijatelj Bato Radenović. Odjeknuo je aplauz za Milutina, kao u vrijeme kada su ga kao legendarnog fudbalera Jezera, Berana i Mornara nagrađivali za srčanost i bravure i na terenima diljem tadašnje Jugoslavije.

Milutin je prestravljenu djevojčicu dao u ruke tadašnjem fudbaleru Zvezdanu Drakuloviću, koji ju je smjestio u kola i odjurio prema Domu zdravlja.

„I kako to obično biva u malim sredinama iz tog vakta, vijest o tom događaju bila je zabranjena za javnost. N. S. i njen momak bili su različitih vjera, a „čuvari morala“ iz policije i komiteta, stavili su „embargo“ na izvještavanje. O svemu se ćutalo… – veli Milutin.

S njom nisam u kontaktu, ali udala se za momka kog je voljela u vreme kada se sve desilo

Nakon što sam je spasao, N. S. je ubrzo otišla iz Plava. Sa njenim roditeljima sam se posjećivao. Više nisu među živima. Sa njom nisam u kontaktu, ali znam da se udala za momka koga je voljela u vrijeme kada se sve desilo. Živjeli su u Americi. Potom su se preselili u Švajcarsku. Imaju četvoro djece, dva sina i dvije kćeri. Eto, Bog ih je pogledao“, ozari se lice Milutinu dok priča o djevojci koju je spasao.

Otac četiri kćeri

Za sebe kaže da je ispunjen čovjek, koji uživa u kućnoj atmosferi, u svojoj Botaničkoj bašti, planinama.

„Imam četiri kćeri. Nedavno sam dobio i sedmo unuče. Nadam se da će ih još biti“, priča nam i pokazuje uramljene portrete unučadi.

„Prije nekoliko dana upustio sam se u „milioniti odlazak na Prokletije“. Planinario sam do 2.200 metara nadmorske visine i prvi put sam osjetio da ne bih više trebalo da idem ka vrhovima na toj visini. Ali da ne pričam dalje, da mi za tu avanturu ne sazna porodica“…

izvor: Adria