Na današnji dan prije tačno 33 godine, Sarajevo je ušlo u najmračnije poglavlje svoje historije – počela je najduža opsada jednog glavnog grada u modernom ratovanju. Tokom 1.425 dana, glavni grad Bosne i Hercegovine bio je okružen, granatiran, izgladnjivan i neprestano napadan, ali nikada nije pokleknuo.
Opsada Sarajeva, koja je počela 5. aprila 1992. godine, odnijela je 11.541 život, među kojima je bilo i 1.600 djece. Više od 50.000 građana je ranjeno, a svakodnevno je na grad padalo u prosjeku 329 granata. Bio je to pokušaj sloma duše jednog grada, ali i cijele države. No, Sarajevo je pokazalo otpor koji ni najteže granate nisu mogle uništiti.
Prve žrtve pale su na mirnim demonstracijama ispred tadašnje Skupštine BiH – Suada Dilberović i Olga Sučić, koje su postale simbol borbe i stradanja jednog naroda. Na mostu Vrbanja, gdje su poginule, stoji natpis: „Kap moje krvi poteče i Bosan ne presuši“, kao vječni podsjetnik na cijenu slobode.
Opsadu su predvodile paravojne i vojne snage koje su dolazile iz tzv. Srpske Republike BiH, potpomognute Jugoslovenskom narodnom armijom. Napadi su bili nemilosrdni, a ciljevi jasni – slomiti volju naroda, stvoriti “veliku Srbiju”, izbrisati Sarajevo kao simbol multietničkog i slobodarskog duha.
Ipak, kako je jednom rekao heroj odbrane Sarajeva Dragan Vikić: „Tog dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti…“ Ljudi su ostali u gradu, bez oružja, ali s ogromnim srcem. Branioci, civili, ljekari, umjetnici, studenti, majke i djeca – svi su stali u jedan red: red otpora.
Opsada se formalno završila 29. februara 1996. godine. Danas, 5. april se obilježava kao Dan početka opsade Sarajeva – dan sjećanja, boli, ali i ponosa.
Iako su topovi utihnuli, Sarajevo i dalje vodi svoje bitke – protiv zaborava, protiv negiranja zločina, protiv novih oblika opsade. I dalje je pod pritiscima, ali i dalje prkosi.
Jer kako god bilo, ostaje jedno:
Sarajevo će biti – sve drugo će proći.
