U novom izdanju emisije „Svakodnevnica“ na Hayat TV-u gost je bio Željko Komšić, najavljen kao veliki patriota, čovjek koji je bio spreman za Bosnu dati sve, a Bosnu ni za šta… Čovjek o čijem se privatnom životu veoma malo zna. Ovog puta je otvorio dušu i ispričao mnogo stvari o kojima se do sada nije znalo.
Na početku se dotakao djetinjstva, kazavši kako se tada ni iz bliza nije moglo naslutiti da će biti ono što je danas, predsjednik.
– U djetinjstvu nismo imali baš obilja, al’ se pristojno živjelo. Bilo je mirno, sigurno, izvjesno, i tada je vrijedilo ono što su nam roditelji govorili: „Uči, uči, bit će sve okej“. Tako je bilo do polovine 80-ih kada su stvari u Jugoslaviji počele da se raspadaju. Išle su ka zlu koje je i nas pogodilo. Kada je Milošević smijenio kuma Stambolića, kada je bio skup na Gazimestanu, ljeto je bilo, sjećam se, trebao sam ići na more. Tada me otac me nazvao i rekao: „Gotovo je sve, ide rat, sine. Mi nemamo ništa, trebali bi nabaviti oružje“.
Kazao je kako je uvijek bio majkin sin, dok se otac zaštitnički ponašao prema sestri:
– Imao sam 20 i nešto godina kad su mi ubili majku i do tad se ona prema meni ponašala kao prema malom djetetu. Porodica je bila vrlo važna. Dosta sam konzervativno vaspitan. Mojoj generaciji i meni su stvari bile jasnije i išle su pravoilinijski. Nama su uzor bili sportisti. Kako odrastate, dolaze vam muzičari, grupe… Nas su interesovali sport i muzika. Poslije dolaze mladalačke ljubavi i sve ono što dolazi. Nije tačno da je tadašnje vrijeme bilo bolje. Bilo je nama bolje. Ova djeca danas imaju drugi život, svijet, vizije. Poželio bih im jedino osjećaj stabilnosti i sigurnosti – naveo je.
Dotakavši se školovanja, Komšić je kazao kako je bio odličan učenik i vrlo dobar student:
– Bio sam odličan učenik, vrlo dobar student. Učenje se podrazumijevalo. Ali, znate, kad dođe pubertet kod muške djece, to ode negdje… Nije mi učenje smetalo da živim život punim plućima. I to mi je drago. Imao sam sreću da mi predaju vrhunski ljudi i profesori. I ono što su nas tada naučili je i danas veoma korisno i vrijedno. Taj nivo znanja je bio vrhunski, toga se ne bi postidio nijedan univerzitet. Danas ne poznajem situaciju, kćerka je još u srednjoj školi, na njenom primjeru ću da vidim – poručio je.
AGRESIJA NA BOSNU I HERCEGOVINU
Priča kako ne može zaboraviti prve dane agresije, referendum, barikade, strepnje, prve pucnjave, granatiranje…
– To skupljanje ljudi koji se i ne znaju, iz komšiluka, odlučnih da se suprotstave onima koji žele da nas ubijaju, tlače… Muški dio generacije je bio u JNA. Znamo šta je top, tenk, avion, ali onda ste u prilici da vam se to dešava. Ono što smo mi imali na početku, sada kad gledam, je smiješno. Imate pištolj, četiri – pet metaka, nemate municije, lovačke puške. Ta luda odlučnost da se branimo je mene fascinirala. Sjećam se tog elana i ljute želje da se borimo. Ništa nije bilo teško. Prvi dani su bili šok za sve nas. Bilo je dosta hrabrosti, entuzijazma, volje da se odbranimo, ali nismo imali čim. Nismo imali elementarne stvari. To je trajalo sve do prve polovine 1993. godine. Ljudi su išli bez puške u borbu, dobrovoljno. Ginulo se – prisjeća se.
Govori kako je jedinica u kojoj je bio, jedinica sa Trga heroja iz Hrasnog, specifična po mnogo čemu.
– Kod nas nije bilo mobilisanih ljudi. Sve su bili dobrovoljci. Bila je etnički mještovita jedinica. Nama to nije bilo bitno. Od početka do kraja je ostala takva jedinica. Sastavljena od dobrovoljaca i maloljetnih boraca. Kod mene u vodu su trojica maloljetnika bila, lomili smo se da ih čuvamo, da im nešto ne bude. Oni su najviše srljali, bili su najhrabriji. Nažalost, jedan od njih je poginuo na samom kraju rata, drugi je teški invalid, a treći je ostao živ i zdrav. Nikad nisam mislio da se neću vratiti iz borbe, nisam pomislio da ću poginuti – kazao je.
Istakao je da se za vrijeme rata plašio samo jedne stvari.
– To je bilo zarobljavanje. Zato sam uvijek imao kod sebe pištolj i dvije bombe… Samo da mi se to ne desi. Vjerovao sam da mi se neće desiti. Nekad je bilo situacija kada sam imao više sreće, nego pameti, da me sami Bog spasio… Bilo je situacija kada sjedneš i ne možeš zapalit cigaretu. Mnogo puta sam mogao poginuti. Ne bih dopustio sebi da budem zarobljen. Kada su ljudi odustajali, ja sam imao veću želju da idem naprijed. Ono što nisam dao, nisam dao na zarobljenike. Kad se čovjek preda, čuvali smo ga kao najrođenijeg. Civile koje smo zatekli smo puštali da idu. Davali smo im još hrane, a ko je htio mogao je ići. Radili smo to zaista ljudski i u tom ratu. Zarobljenicima i civilima nije smjela dlaka s glave faliti. Bježim od priča o ratu, postanete dosadni, ali ne možemo šutjeti. Pravda je na našoj strani. Nismo nikog dirali, napadali.. Niko nije išao tuđe da otme, zapali, da u drugu državu nosi. Branili smo se, ljuto… Nevjerovatno je kako smo se uspjeli odbraniti. Malo se značaja pridaje tome kako su goloruki dječaci, bez uniformi, izrasli u jednu ozbiljnu vojsku koja je spremna da izvede bilo kakvu operaciju – rekao je Komšić.
Cijeli razgovor pogledajte u videu…
Izvor: Senzor.ba
