Piše: Dževad Novalić
Na današnjoj sjednici Glavnog odbora Stranke pravde i pomirenja (SPP), njen predsjednik Usame Zukorlić, vidno nervozan i politički uzdrman, iznio je niz rečenica kojima je izrazio nezadovoljstvo saradnjom sa koalicionim partnerom u Vladi Republike Srbije – Srpskom naprednom strankom (SNS).
Kao ključni problem naveo je blokiranje novčanih sredstava za ministarstvo na čijem je čelu, izbjegavajući, očekivano, da javnosti ponudi stvarni razlog zbog kojeg je do takvog odnosa došlo.
Vrhunac njegovog izlaganja bila je izjava da SPP „od danas više neće biti “most dijaloga” između Beograda i Sarajeva“, te da će se taj dijalog ubuduće morati voditi sa Novim Pazarom.
Ova poruka, međutim, otvara ozbiljno političko pitanje: da li je Usame Zukorlić ovom izjavom zapravo pokušao priznati da je Bosna i Hercegovina sve vrijeme bila u pravu?
Da li je to bio zakašnjeli pokušaj izvinjenja zbog činjenice da je u više navrata pokušavao legitimisati i normalizovati “dijalog” između Aleksandra Vučića i Bosne i Hercegovine, i to u momentima kada je zvanični Beograd prema BiH vodio otvoreno destruktivnu politiku?
Ako je tako, onda je to izvinjenje došlo kasno — tek onda kada su ga političke gazde izbacile iz igre.
Jer, ako se pažnja skloni sa emotivnog nastupa Usame Zukorlića i ako se osloni na informacije iz različitih političkih izvora, postaje jasno da ovdje nije riječ o principijelnom političkom stavu, već o gruboj realnosti političke matematike.
Neprisustvovanje Edina Đerleka današnjoj sjednici Glavnog odbora SPP-a nije slučajno.
To je jasna poruka SNS-a da više ne računa na Zukorlića – ni kao most, ni kao partnera, ni kao politički faktor.
Za SNS, Usame Zukorlić sa jednim narodnim poslanikom i jednim ministarskim mjestom predstavlja preskupu i nepotrebnu investiciju.
Posebno u okolnostima kada je evidentno da Edin Đerlek više ne djeluje kao poslanik SPP-a, čime ova stranka faktički ostaje svedena na jednog, politički nedovoljno relevantnog poslanika – Edina Numanovića.
U tom kontekstu, Zukorlićeva današnja retorika ne djeluje kao hrabar politički zaokret, već kao ogorčeni monolog političara koji je shvatio da više nije potreban.
Njegovo „odricanje“ od uloge mosta dijaloga ne dolazi iz uvjerenja, već iz činjenice da mu je ta uloga nasilno oduzeta.
Godinama je pokušavao da se predstavi kao faktor stabilnosti, balansirajući između interesa Bošnjaka i lojalnosti režimu Aleksandra Vučića.
Danas, kada je postao višak u toj računici, pokušava da se predstavi kao žrtva i principijelni borac. No, teško je pobjeći od utiska da se radi o klasičnom primjeru političkog oportunizma: dok je bio koristan – bio je lojalan; kada je postao potrošan – postao je kritičar.
Zato današnje izjave Usame Zukorlića više liče na politički epitaf nego na najavu nove politike.
Ne govori on iz pozicije snage, već iz pozicije čovjeka kojeg su njegovi politički mentori hladno odstranili, ostavljajući ga bez realnog uticaja, ali sa viškom gorčine i zakašnjelih poruka.
Pogledajte video ispod teksta:
