Piše: Senko Gluhavičanin
Imam Altun-Alem džamije, Hakija ef. Ademović, rođen je u Tutinu u naselju Mitrova, 28.12.1912. godine, gdje je stekao osnovnu naobrazbu, da bi nakon toga upisao čuvenu pazarsku medresu, gdje je učeći od tadašnje, stare, pazarske uleme, sticao znanje, među njima prvenstveno od Ismail ef. Filibalića, koji će umnogome obilježiti njegov kasniji život.
Po završetku medrese, bio je jedan od rijetkih, kojima je, kako se našim starim bošnjačkim izrazom kaže „savijen saruk“, sa svega navršenih 18 godina života. Počašćen je i time što je svoj posao, radni vijek imama, za
počeo u prvom vakufu u Novom Pazaru, džamiji Gazi Isa-bega Ishakovića. Bio je muallim sibjan mekteba Bor džamije, od 1. juna 1936. godine, do 1. avgusta 1946. godine. Od 1. juna 1941. godine, pa do 15. marta 1948. godine, bio je imam Arap džamije.
Kako je ulema uvijek zauzimala posebno mjesto u našem narodu, tako su i u tom vaktu, oči bošnjačkog naroda bile uprte u njih, koji su u odsutnim trenucima za opstanak bošnjačkog naroda uvijek stajali na čelo njegove odbrane.
Tako je bilo i prilikom četničkog napada na Novi Pazar, 1944. godine, kad je tadašnja pazarska ulema učestvovala u odbrani, među njima i Hakija ef. Ademović, na prvoj liniji, gdje je učestvovao u borbi protiv četnika, kod Svojborskog mosta, kada je pored sve borbe i ukopavao šehide i dijelio municiju. Završetkom rata, umjesto godina u kojima bi bošnjački narod odahnuo i konsolidovao se, nastupio je težak vakat za Bošnjake ovih prostora, kada su gažena i kršena svaka, i ona najosnovnija ljudska prava, zagarantovana svim zakonima i poveljama o zaštiti ljudskih prava. Došao je i vakat, trenutak, kada su bezbožnici u liku posljeratnih vlastodržaca, udarili u samu bit bošnjačkog naroda, u temelje njihove vjere,
donijevši zakon o skidanju zara i feredže s muslimanskih žena. Pored ostale tadašnje uleme, oči vlasti bile su uperene ka najvećem
autoritetu, Ismail ef. Filibariću, koga su pokušali slomiti, natjerati na potpis o dozvoli skidanja zara i feredže. Znali su, da bi, ako dobiju njegov potpis, s ostalima to išlo daleko lakše.Kako je Hakija ef. bio jedan od imama, prvenstveno Bošnjaka, čija svijest i duh se nije mirio s poniženjem koje mu je nametano, a uz to je bio blizak prijatelj i učenik Ismail ef., nije htio staviti svoj potpis, jedino ako bi se desilo da sam Ismail ef. to učini, a što je bilo nemoguće. I kada je pod strahovitim pritiskom, ucjenama i terorom, režim iznudio potpise od većine imama, Hakija ef. je o tome izvjestio Ismail ef., a on mu je tada rekao da je mlad, da stavi potpis, jer sam neće zateći tu minutu.
Hakija ef. je zaplakao, a istovremeno odlučio da taj potpis ne stavi. Zbog odbijanja potpisivanja, Hakija ef. je tada pritvoren na dva dana, a za to vrijeme, do Ismail ef. došli su predstavnici vlasti koji su vršili pritisak
da Ismail ef. pođe sa njima kako bi potpisao.
Hanuma Ismail ef., govorila im je da je jako bolestan, da nije u stanju ustati ili ići. Njihova beskrupuloznost je išla dotle, da su pozvali fijaker samo da bi ga odveli, ali prije nego je fijaker i stigao, Ismail ef. je preselio na ahiret, u šta oni nisu povjerovali, već su se željeli uvjeriti da li je to uistinu tačno..
Nakon njegovog preseljenja, Hakija ef. je tražio odobrenje od vlasti da ga čini gasal i ukopa, što mu je dozvoljeno, naravno ne bez natezanja, verbalnih sukoba i psovanje Uzvišenog Gospodara, od tadašnjih službenika na vlasti, posebno Moma Bogdanovića. Ubzo nakon toga, Hakija ef. je platio cijenu nepotpisivanja, kada je sproveden na prisilni rad u Senjski rudnik, gdje mu je bilo namijenjeno streljanje, što je doznao jedan od naših ljudi, koji mu je dao radničko odijelo, ukrcao ga u voz kao radnika i spasio ga sigurne smrti.
Ono što je spadalo u „neoprostive grijehe“ Hakije ef. bilo je to što se u vaktu iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka, od 1957. do 1967. godine, zalagao za njihov ostanak, šireći svoj neosporni uticaj u narodu, u tu svrhu, govoreći im: „Ovdje ćemo mi biti manjina, a vi ćete tamo biti manjina.“
Još jedan od spomenutih „grijeha“ jeste i taj što se neprestano zalagao za školovanje bošnjačke omladine, posebno ženske djece, u vaktu kada su postojali samo sporadični slučajevi školovanih muslimanki. Tadašnjim vlastima, uostalom kao i svakoj, u potpunosti bi odgovaralo odsustvo školovanih Bošnjaka, bez kojih bi bilo daleko lakše manipulisati samim narodom bošnjačkim. U svrhu neutralisanja utjecaja Hakije ef. na tom polju, vlast je među stanovništvom vršila propagandu, kako zapravo Hakija ef. time što podstiče bošnjačku omladinu na školovanje, zapravo radi u in-
teresu i po direktivi samih komunista, a što je, nažalost, kod jednog dijela našeg naroda i djelovalo. Kao imamu u nekoliko gradskih džamija, sami građani, roditelji, dovodili su mu svoju djecu da ih uči islamu, a kako je bio zabranjen rad u mektebu, dovodili su ih sa sabaha ili s jacije namaza. Među tom djecom,
posljeratnom generacijom, bilo je mnogo onih iz gradskih, gospodskih kuća, koji su kasnije postali uglednici ove čaršije i naroda. Ako je insan mogao i pomisliti da je Hakija ef. kao imam bio bar malo ostavljen na miru od strane tadašnje vlasti, prevario se. Prilikom svake
džumanske i bajramske hutbe, bili su prisutni saradnici tajnih službi, kojima je bio trn u oku, pod čijom je stalnom bio prismotrom. Sam Hakija ef. poslije svake džume i bajramske hutbe, očekivao je svoje hapšenje. Vlastima nisu bili dovoljni svi oblici praćenja, zastrašivanja, širenja neistina i pokušaja rušenja autoriteta Hakije ef., među narodom, već su dva puta pribjegli i fizičkoj likvidaciji, izvodeći atentat na njega, oba puta u ulici Gojka Bačanina, gdje je tada on i živio.
Pored svega, vrijedi napisati i zapamtiti, da zbog svojih „grijeha“ nije imao pravo glasa cijelih 5 godina!? Pored svih nedaća, tortura progona i zatvaranja koja je doživio, Hakija
ef. nikada nije prestajao učiti. Arapski jezik je učio do kraja života, a za isti bi uvijek govorio: „Jedini jezik preko kojeg možeš pomirisati cvijet i vidjeti sliku i boju tog cvijeta.“ Bio je i vrsni poznavalac nasljednog prava. Za svoj rad imama, do 1961. godine, nije primao platu, a prvu koju je te godine primio, prema svjedočenju njegove hanume, bila je u visini vrijednosti 1.5 litra mlijeka!
Kao imam, svoj radni vijek, započeo je, kako smo već rekli, u Gazi Isa-begovoj džamiji, nakon toga bio je imam u Bor, kao i Arap džamiji, od 1. juna 1941. godine, sve do 15. marta 1948. godine. Bio je i imam Iskender Čelebi džamije, od 1. aprila 1951. godine, do 30. avgusta 1959. godine, da bi svoj radni vijek okončao u Altun Alem džamiji, gdje je bio imam od 1959. godine.
Oni koji su bili njegovi savremenici, opisuju ga kao izuzetnu ličnost. Bio je veoma cijenjen u čaršiji, kako među džematlijama tako i među onima koji nisu praktikovali odlaske na namaze u ovoj džamiji. Često sam i sam od starijih džematlija, koji su imali prilike klanjati za i prijateljevati sa njim, slušao samo hvale na račun njegovog edeba i učenosti.
Rahm. Muhammed Metko Plojović, jedan od rijetkih koji je tada kao mladić klanjao za Hakija efendijom priča jednu anegdotu sa teravija u ovoj džamiji, 1960. godine : “Preklanjali smo teravije, mula Hakija se okrenuo i prebrojo je džemat. Imalo je 16 ljudi. Pit’o me koliko imam godina. Ja sam rek’o da imam 16, a on je onda tražio ko ima 20, pa ko ima 30, pa ko ima 40, i niko se nije javio
jer nijedan nije imao ispod 50 godina, svi su imali preko 50 godina!”
Učimo lijepu dovu za milost i oprost grijeha ovom dobrom Allahovom, dželle šanuhu, robu, amin…
