“Ne kajem se i sve bih isto uradio”, riječii su heroja, riječi svakog medicinskog radnika koji već devet mjeseci na prvoj liniji fronta neumorno bije bitku protiv korona virusa. Ipak, istim intenzitetom odzvanjaju i u onim posljednjim redovima gdje su se našli, čini se, svi oni kojima nismo stigli dovoljno da zahvalimo za sve što čine.
Oni su tihi, skriveni heroji pandemije korona virusa, ali i čitave ove godine. Među njima ima spremačica, prodavačica, vozača, rudara, domaćica čiji posao nije smio da stane čak ni kada smo svi sjedili u svojim kućama tokom policijskog časa, strahujući za sopstvene živote. Ali, među njima se nalaze i “obični” ljudi koji nisu mogli da sjede skrštenih ruku.
Jedan od njih zove se Samed Ćosović (20), volonter i mladić koji nema nikakve veze sa mediciom, ali nije prezao od toga da svakodnevno ulazi u bolnicu i “šeta se” kroz Crvenu zonu kada je Novi Pazar gorio kao jedno od najvećih žarišta u Srbiji.
– Moja priča o volontiranju počela je još prije šest godina u Kancelariji za mlade Novi Pazar. Jednog dana, tačnije 29. maja vidio sam na stranici Opšte bolnice Novi Pazar da su im potrebni volonteri koji bi trebalo da unose boce sa kiseonikom u “Crvenu zonu”. Odmah sam odlučio da sve svoje volontersko iskustvo dopunim sa još jednim kratkim volonterskim radom, koji se igrom slučaja i dalje nije završio – govori nam Samed, najmlađi volonter u Opštoj bolnici Novi Pazar.
U prvi mah nije razmišljao ni o sebi, ni o svojoj porodici, već hrabro navlačio skafander, zaštitnu masku i rukavice i ulazio tamo odakle su drugi čekali da pobjegnu.
– Grupa momaka, u kojoj sam bio i ja, okupila se u bolnici i počela sa radom. Sprijateljili smo se i osnovali novo volontersko udruženje “Volonteri020”. U bolnici smo bili u smjenama koje su trajale od 8 do 12 sati dnevno. Unosili smo boce sa kiseonikom, pravili i dijelili limunadu pacijentima i osoblju Kovid centra – objašnjava Ćosović.
Punih šest mjeseci, odnosno od 29. maja ni sam ne zna koliko je boca sa kiseonikom preturio preko ruku i tako učestvovao u spašavanju života svojih sugrađana.
– Ni u pauzi između drugog i trećeg talasa nismo mirovali, radili smo sve poslove tehničke prirode u krugu cijele bolnice – navodi on.
Onda je stigao i treći talas u kome se i on zarazio.
– Dobio sam pozitivan PCR test i u Kovid centru sam, ali van životne opasnosti. Svi moji ukućani, kolege volonteri i medecinsko osoblje sa kojim sam bio u kontaktu, na sreću su negativni. U što skorijem vremenu nadam se povratku u bolnicu i nije mi žao jer znam da sam nekome pomogao – kaže nam ovaj heroj i još jednom dodaje “Ne kajem se i sve bih isto uradio”.
Svi ovi tihi heroji dokazali su nam da su nakon godina “solidarnosti” i nedostatka empatije drugih ljudi, oni ipak gajili zrno humanosti i pružili ruku kada je bilo najteže. Podsjetimo se i drugih tihih heroja pandemije.
Doktor Laza
Među onima bez kojih bi borba bila nemoguća svakako su dr Miodrag Lazić i sve njegove kolege koje su se najprije lavovski borile za svoje pacijente, a potom i za svoje živote i izgubile bitku protiv korona virusa. Doktor Laza se ipak izdvojio kao čovjek koji je pred penzijom ostao da liječi pacijente znajući da time rizikuje svoj život koji je na kraju i ostavio nikada ne odustajući od svog poziva i pomoći ljudima u nevolji.
Pančevačka petorka
Mladići koji su spašavali djevojčicu Minju iz požara na Dorćolu, koja je kasnije nažalost podlegla povredama – Pavle Gavura, Lazar Ereša, Nemanja Držajić, Nenad Janković i Niko David svojim nesebičnim gestom unijeli su malo nade i svjetlosti u ovu godinu.
Medicinsko osoblje
Ništa manju zahvalnost dugujemo i medicinskim radnicima koji i u ovom trenutku stoje kraj bolničkih kreveta, priključuju aparate i cjevčice, ali i slušaju, teše i hrabre, spremačicama koje ne ispuštaju džogere i asepsole iz ruku kako se nijedan molekul virusa ne bi podvukao i otišao tamo gdje ne bi smio. Lice doktorke Milene Stojanović postao je simbol posvećenosti zdravstvenih radnika.
Osim njih, tu su i vozači hitne pomoći koji ne skidaju stopala sa papučica vozila, jer znaju koliko je minut dugačak kada je u pitanju ljudski život, zatim mikrobiolozi koji svakodnevno provode sate iznad mikroskopa uz buku mašina u kojima se obrađuje na hiljade testova. Ne zaboravimo ni na prodavce i dostavljače koji višesatne smjene provode pod maskama i bez straha od virusa strpljivo se trude da budu na usluzi svakom našem građaninu.
Mnogim tihim herojima niko neće dati orden, na neke od njih ćemo uskoro i zaboraviti čim situacija krene da se poboljšava, a ne bi trebalo, jer osim pandemije korona virusa, obiljeźili su i spasli jednu godinu, a nekima od nas i čitav život.
