Mustafa Drnišlić

Konstantno smanjenje ljudskih efektiva oružanih snaga racionalno je i poželjno samo u svijetu u kojem ste država koja je saveznik ili klijent supersile na koju računate da će vas svojom vojnom silom štititi od istinskih opasnosti. Jednom kada se promijeni neka od tih mnogobrojnih varijabli, opstanak države, ali i naroda, dolazi u pitanje. 

Vijest da Srbija razmišlja o ponovnom uvođenju služenja obaveznog vojnog roka prilično je nezapaženo prošla u Bosni i Hercegovini. Ova je ignorancija neobična, pogotovo jer slično tome već neko vrijeme razmišlja i susjedna Hrvatska, a takav trend nazire se širom Evrope. Obavezno služenje vojske prisutno je i u Danskoj, Estoniji, Finskoj, Kipru i Grčkoj, dok u Italiji, Rumuniji i Njemačkoj već duže vrijeme u tom smislu traju političke debate. Interesantan je primjer Skandinavije, gdje je pacifistička Švedska vratila obavezni vojni rok 2018. godine, dok su ga u Norveškoj od 2016. godine i žene obavezne služiti. Švicarci su se putem referenduma iz 2013. godine opredijelili da žele zadržati obavezni vojni rok, a iste se godine u Austriji 60 posto glasača odlučilo za njegovo ponovno uvođenje. Obavezno služenje vojnog roka ponovo su uvele Litvanija i Ukrajina, dok je Francuska 2019. godine uvela dobrovoljnu “Service National Universel”, koja će s vremenom postati obavezna za sve građane.

Za ovaj trend zaslužan je prije svega agresivan povratak Rusije na međunarodnu scenu, a samim tim i povratak mogućnosti konvencionalnog rata na širem prostoru onoga što se podrazumijeva pod Evropom u kulturološkom i geopolitičkom smislu. Da nije u pitanju bilo kakva neargumentirana paranoja, pokazao je rat u Gruziji 2008. godine, ali još više onaj u Ukrajini 2014. Ruska aneksija Krima označila je kraj ideje unipolarnog svijeta u kojem je SAD nedodirljivi globalni hegemon, jedina država koja istinski treba voditi brigu o snazi svojih oružanih snaga. Većina evropskih država, posebno članica NATO saveza, koristila je posthladnoratovsku ulogu SAD-a kao “svjetskog policajca” kako bi pod kišobranom američke zaštite konstantno smanjivali vlastite oružane snage, rasterećivali budžet te novac usmjeravali u druge svrhe i socijalne programe.

Takva finansijska politika i promjena prioriteta sakrivala se popularnim parolama o “profesionalizaciji snaga”, no drastičan pad vojnih efektiva i kapaciteta bio je svakome vidljiv. Tokom američkih intervencija u Afganistanu i Iraku postalo je jasno da većina američkih evropskih saveznika nije sposobna za bilo kakvu ozbiljnu “projekciju snaga” te da njihova uloga kao američkih saveznika u kontekstu “rata protiv terorizma” može biti jedino simbolična, a u slučaju konvencionalnog rata – doslovno nikakva. Uz probuđenu i sve agresivniju Rusiju te Ameriku, koja se povlači u sebe, isplativom pacifizmu očigledno je došao kraj.

POMODARSKE PODVALE

Uz sve navedeno, ideja “manjih, ali profesionalnih” oružanih snaga od samog je početka duboko promašena filozofija i doktrina, posebno u kontekstu manjih i ugroženijih država. Jedna je stvar kada velike, napredne i bogate države, pogotovo one s nuklearnim arsenalima, imaju profesionalne vojne snage, jer one obično broje stotine hiljada pripadnika, što je sasvim dovoljno za vrste prijetnji s kojima se one suočavaju, no sasvim je drugo kada manje države, naročito one izložene istinskoj prijetnji za vlastiti opstanak, imaju tek nekoliko hiljada pripadnika. Ma koliko tih nekoliko hiljada bili “profesionalni”, ma koliko bili dobro obučeni, plaćeni i snabdjeveni najnovijim tehnološkim materijalno-tehničkim sredstvima, ma koliko bili sposobni, oni ne mogu odbraniti svoju državu u slučaju konvencionalnog rata, naročito protiv brojčano superiornijeg neprijatelja. U ratovima vojnici ginu, bivaju ranjeni, razbolijevaju se ili budu onesposobljeni na stotine različitih načina, tako da vojska od nekoliko hiljada pripadnika može imati smisla samo ako je riječ o usporavanju neprijatelja dok se ne mobiliziraju rezerve. A brojčano mali narodi ne mogu imati adekvatnu rezervu ukoliko je ne stvore vojnom obukom cjelokupnog vojno sposobnog stanovništva. Uostalom, upravo je ovo bila doktrina bivše države i komunističkog režima SFRJ koji je nakon “Praškog proljeća” i sovjetske invazije Čehoslovačke razumio da JNA sama po sebi ne može odbraniti Jugoslaviju u slučaju napada daleko brojnijeg Varšavskog pakta ili NATO saveza.

Doktrina “naoružanog naroda” nije ništa novo niti je u pitanju “prevladani anahronizam iz 20. stoljeća” ili “komunistička izmišljotina”, kako vole ustvrditi pojedini “eksperti”. Služiti zajednici s oružjem u rukama bila je obaveza svakog slobodnog građanina još u antičkim grčkim gradovima i državama koje se bez takve tradicije ne bi mogle uspješno odbraniti od osvajanja daleko brojčano superiornijeg Perzijskog carstva. Prisjetimo se i da je upravo oživljavanje ove antičke ideje građanina-vojnika doprinijelo tome da se nakon francuske revolucije 1789. godine ova država uspjela sama odbraniti od udruženog napada gotovo svih evropskih sila. Dok su sve ostale države tog vremena održavale manje profesionalne vojske sastavljene od do besvijesti drilovanih plaćenika, dotle je Francuska mobilizirala svoje mase uspješno se noseći s gotovo čitavom tadašnjom Evropom, uključujući i Rusiju. Tu ideju univerzalnog vojnog roka od Francuske je preuzela na bojnom polju poražena i ponižena Prusija, pa je nakon reformi generala Scharnhorsta bila dio koalicije koja je konačno porazila Napoleona I. A 1870. godine, u Francusko-pruskom ratu, pruska vojska, sastavljena od mobiliziranih rezervista, do nogu je potukla i porazila “profesionalnu” vojsku Napoleona III te tako ujedinila Njemačku.

Kako je rat postajao sve manje stvar dinastičkih borbi, a sve više pitanje opstanka država i nacija, tako je i potreba za uključivanjem cjelokupnog stanovništva dobijala sve veći prioritet. Također, razvojem tehnologije ratište je postajalo sve smrtonosnije, a potreba za rezervom sve veća, što, recimo, ilustrira činjenica da su u Prvom svjetskom ratu britanske ekspedicione snage, praktično čitava regularna britanska vojska sastavljena od sedam divizija profesionalaca, zbog gubitaka, doslovno prestale postojati već u novembru 1914. godine.

Primjeri bi se mogli nabrajati u beskonačno dok se većina suprotnih “argumenata” sastoji uglavnom od navođenja primjera neokolonijalnih ratova u kojima su “profesionalne” vojske zapadnih sila pobjeđivale “narodne armije” ovih ili onih krajnje nenarodnih bliskoistočnih režima. Takvi primjeri ne samo što nisu prikladni već se svrstavaju i u kategoriju onih retoričkih figura kojima se karikiraju suparnička gledišta i imputiraju stavovi koje u osnovi niko i ne zastupa.

Zagovarati uvođenje obaveznog vojnog roka ne znači zagovarati ukidanje poziva profesionalnog vojnika i uspostavljanje vojske koja će biti sastavljena od mase neobučenih, demoraliziranih i loše opremljenih regruta. Diskurs u kojem se barata s dva ekstrema, gdje postoji samo crno i bijelo, prije svega je politički i ideološki diskurs. Ne može se braniti ideja profesionalne vojske tako što će se navoditi samo primjeri zapadnih supersila, a napadati ideja vojnog roka tako što će se koristiti primjeri kojekakvih istočnih despotija čije se oružane snage u suštini sastoje od dvorske straže i masa prisilno mobiliziranih građana. Ma koliko tehnologija napredovala, neke osnovne prirodne zakonitosti i dalje vrijede. Konstantno smanjenje ljudskih efektiva oružanih snaga racionalno je i poželjno samo u svijetu u kojem ste država koja je saveznik ili klijent supersile na koju računate da će vas svojom vojnom silom štititi od istinskih opasnosti. Jednom kada se promijeni neka od tih mnogobrojnih varijabli, opstanak države, ali i naroda, dolazi u pitanje. Uostalom, takva realnost, kao i stalne promjene geopolitičkih odnosa, razlog su zašto jedan Izrael, iako prisan saveznik SAD-a, iako predvodnik na polju vojne tehnologije, iako i sam nuklearna sila, iako pobjednik čak tri rata protiv ujedinjenog arapskog svijeta, i dalje ima obavezan vojni rok za sve Jevreje, i to oba spola! U Izraelu su odlično svjesni svoje brojčane inferiornosti naspram okolnih arapskih država te znaju da u slučaju rata moraju imati način da što prije mobiliziraju što veći broj stanovnika, ali i da nadoknade eventualne gubitke.

VRIJEME ISTIČE

Nažalost, Bošnjaci su sebi dopustili da, uprkos vlastitoj historiji, tradicijama i preživljenom iskustvu agresije i genocida, budu zavedeni idejom “profesionalizacije”, koja je u praksi značila samo razoružavanje te smanjivanje vlastitih kapaciteta za odbranu države. U godinama otkad je ukinut vojni rok do danas Oružane snage Bosne i Hercegovine nisu postale jače, nisu modernizirane, nisu ojačani kapaciteti zašite cjelovitosti države. Jedino što se desilo jeste drastično opadanje broja vojno osposobljenih Bošnjaka. Nisu, nažalost, prihvaćeni dobronamjerni mada usamljeni glasovi koji su upozoravali da, zbog načina na koji je uređena Bosna i Hercegovina, jednom ukinuto obavezno služenje vojske više nikada neće moći biti vraćeno na legalan način.

Uzalud se upozoravalo da ništa ne znači što vojni rok ukidaju Srbija ili Hrvatska, ili čitava Evropa, jer oni će tu odluku moći poništiti, ali da će Bošnjacima to isto biti onemogućeno putem blokada od srpske i hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Poslušalo se kojekakve slatkorječivce iz međunarodne zajednice koji su nagovarali na razoružanje obećavajući svoju zaštitu, mada su već tokom Agresije pokazali da od takve zaštite nije bilo i nikada neće biti ništa. Oružane snage BiH danas, uslijed blokada srpske i hrvatske politike, nisu u stanju kupiti novu opremu, već moraju živjeti doslovno na donacijama. Ne postoji čak ni efektivna rezerva, a Bošnjaci kao narod sa svakom generacijom imaju sve manje i manje vojno osposobljenih pojedinaca. Posmatrajući kao se razvija situacija, teško je ne pomisliti da to sve vrijeme i nije bio cilj onih koji se predstavljaju prijateljima Bosne i Hercegovine.

Na kraju krajeva, u teoriji i u laboratorijskim uvjetima neko možda može stavljati kvalitet i kvantitet u međusobno isključiv odnos i konstantnu tenziju, ali realnosti stvarnog života obično su negdje između i traže neku vrstu kompromisa. Bilo bi divno da male države mogu imati desetine hiljada profesionalnih vojnika, ali one za to nemaju ni ljudskih resursa niti materijalne baze, a ni finansijskih mogućnosti. Ne bi bila loša ni sasvim fantastična opcija imati nekoliko hiljada profesionalaca opremljenih najnovijim tehnološkim dostignućima koji bi potpuno nadoknadili malobrojnost, ali takva supertehnologija još nije izmišljena. Štaviše, sva najnovija tehničko-tehnološka postignuća monopolizirana su od onih koji ih posjeduju i kojima ne pada napamet da ih dijele, pogotovo ne s malim i za njih beznačajnim državama.

Jedini način kojim države poput Bosne i Hercegovine i narodi poput Bošnjaka mogu odvratiti i eventualno pobijediti bilo kakvu agresiju jeste vojno osposobljavanje što većeg broja stanovnika i stvaranje vojno obučene rezerve koja u slučaju napada na cjelovitost Bosne i Hercegovine može biti brzo mobilizirana. Najvažniji prioritet bošnjačke, ali i svake druge politike koja se predstavlja kao “probosanska” jeste pronalazak načina i modaliteta, ma kako on bio službeno predstavljen, na koji će tako nešto provesti u djelo.