Gotovo bez prestanka su Bošnjaci u minulo stoljeće i pol do dva stoljeća, pod neprekidnim genocidnim pritiskom raznih oblika srpskih država, od prvih, primitivnijih oblika državnosti sredinom 19. stoljeća, do kasnijih kraljevina, republika, jugoslavenskih federacija itd. U naše vijeme je donijelo i kulminaciju, posebno u periodu 1992-95., a kada su se Bošnjaci ipak uspjeli oduprijeti, pa i ostvariti svoju državu, povratiti povijesne nazive za sebe kao narod i za jezik, a osim države je ponovo vraćen spomen Sandžaka kao zasebnog entiteta. Iako je projekat nastavljen i nakon 1995., sve ovo su pretpostavke koje ne idu u prilog genocidnoj agendi, Istina, spomenuta zasebnost Sandžaka u narativu, ipak je i dalje neformalna, a što bi se trebalo riješiti primjenom Platforme o Speijalnom statusu koju je donijela Skupština SDA 28. jula 2019. godine.
Sve ti u cilju zaštite života.
U prilog činjenice da je agenda genocida permanenta politika preko sto godina, donosimo dijelova teksta, čija se poveznica od cjeline i od izvoa nalazi na kraju.
Okončanjem grčko – turskog rata 1923. godine i definitivnom uspostavom savremene turske države na čelu sa Kemal pašom Ataturkom dogovorena je i prva razmjena muslimanskog stanovništva, uglavnom sa grčkih prostora ali dijelom i sa prostora Sandžaka gdje su živjeli Bošnjaci. Broj ukupno deportovanih kretao se između 348 000 i 475 000.
U to vrijeme Bošnjaci su bili na razmeđu dvije opcije – ili da prihvate status građana drugog reda ili da se odesele iz zemlje. Jedna veća grupa odlučila se i na odricanje od bošnjaštva i prihvatanje srpstva i hrvatska kao vlastite nacionalne ideologije. Veliki broj ih se uveliko spremao za napuštanje zemlje i potpuni odlazak.
Poseban interes za iseljavanje Bošnjaka u Tursku javio se 1925. godine kada su uspostavljene prijateljske i diplomatske veze Republike Turske i Kraljevine SHS. Ti odnosi su se poboljšali nakon održavanja prve i druge balkanske konferencije 1930. odnosno 1931. godine, te posebno nakon posjete kralja Aleksandra Karađorđevića Turskoj 1933. godine. Turska je 1935. i 1936. godine otvorila vrata muslimanima sa Balkana. Bilo je predviđeno iseljavanje nekoliko stotina hiljada muslimana u Tursku, što se uklapalo u balkanska međudržavna dogovaranja. U Srpskom kulturnom klubu su se dogovarale strategije djelovanja srpskog naroda. Tako je Vasa Ćubrilović smatrao da u XX stoljeću budućnost imaju samo one zemlje koje su naseljene vlastitim narodom. Za Bošnjake se smatralo da su vjerska manjina i da će ta činjenica ubrzati njihovo nacionaliziranje.
Dobrim odnosima prethodile su brojne međudržavne aktivnosti. Tako je u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije 20. septembra 1935. godine održana interministerijska konferencija, a četiri dana kasnije u Beogradu je Komitet interministerijske konferencije donio Projekat plana o iseljavanju. Ove aktivnosti su rezultirale potpisivanjem jugoslavensko – turske konvencije u Istanbulu 11. jula 1938. godine, o iseljavanju jugoslavenskog muslimanskog stanovništva u Tursku. Po odredbama Konvencije predviđeno je iseljavanje 40 000 porodica sa ukupno 200 000 lica u Tursku. Iseljenici su bili dužni odreći se jugoslavenskog državljanstva. Sporazum o iseljavanju trebao se što prije sprovesti u djelo, a tome je trebalo doprinjeti i otvaranje ambasade Kraljevine Jugoslavije u Ankari 1939. godine. Organizovano iseljavanje trebalo je početi 1. jula 1939. godine i trajati narednih 6 godina. Dogovorena je i odšteta koju bi Jugoslavija plaćala Turskoj od 500 lira po porodici, tj. ukupno 20 miliona lira.
Nema preciznih podataka koliko se tačno Bošnjaka iz BiH i Sandžaka iselilo na prostor Turske, ali se pretpostavlja da je riječ o nekoliko desetaka hiljada osoba. Početak Drugog svjetskog rata i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. godine obustavila je ovaj proces, koji bi bez sumnje sveo Bošnjake na minimalne procente, kako u BiH tako i u Sandžaku, pogotovo kada se zna da je proces migracije tokom prve dvije godine, koliko je trajao poprimio veliko interesovanje i kod onog stanovništva koje nije bilo predviđeno za iseljavanje u prvom valu.