Dana 20. juna 1997. godine, na autobuskoj liniji Sarajevo – Novi Pazar, iz autobusa je nasilno izveden Jusuf Juka Pramenković.
Nakon tog trenutka gubi mu se svaki trag.
Sedam dugih dana porodica, prijatelji i cijela zajednica živjeli su u neizvjesnosti, moleći se za istinu i pravdu.
Istina je, nažalost, isplivala iz rijeke Lim – rijeke koja kroz historiju pamti mnogo krvi i nepravde. 27. juna 1997. godine Lim je na svoje obale izbacio Jukino beživotno tijelo. Dženaza-namaz klanjana je 29. juna 1997. godine u njegovom rodnom Šipču, gdje je Juka ispraćen uz bol, suze i dovu.
Juka je iz Sarajeva krenuo kako bi učestvovao na turniru u malom fudbalu na Pešterskom teferiču. Kao kapiten pešterske ekipe, trebao je predvoditi svoj tim na sportskom terenu.
Umjesto toga, zlikovci su mu priredili neku drugu, monstruoznu „utakmicu“, onakvu kakvu su samo oni znali igrati.
Posebno mjesto u ovoj bolnoj priči pripada rahmetli Džemu Halilagiću iz Priboja, koji je 12. januara 2026. godine preselio na Ahiret.
U najtežim trenucima, Džemo je pokazao šta znači ljudskost, hrabrost i odlučnost.
Bio je od neprocjenjive pomoći porodici Pramenković, ulažući nadljudske napore kako bi se pronašlo Jukino tijelo i kako bi porodica barem imala mezar nad kojim će učiti dovu.
U vremenu straha i šutnje, Džemo je bio čovjek koji se nije povukao. Bio je uporan, odlučan i spreman da uđe među zlikovce tražeći istinu i pravdu. Zahvaljujući njegovom angažmanu, porodica Pramenković je došla do tijela svog sina.
Mještani Šipča duguju mu trajnu zahvalnost, uz dovu da ga Allah, dž.š., nagradi Džennetom.
Veliku ulogu u potrazi imao je i rahmetli predsjednik Šemsudin Kučević, veliki čovjek Opštine Tutin, koji je bio u stalnom, svakodnevnom kontaktu s Džemom Halilagićem i aktivno uključen u potragu za rahmetli Jukom.
Šemko je bio i ostao simbol dobrote, brige za narod i nepokolebljive podrške u teškim vremenima.
Njegovo ime se i danas spominje s ljubavlju.
Šemsudin Kučević je neko ko se voli i poštuje, bez obzira na to što više nije među živima.
Ljubav onih koji su ga poznavali nikada neće splahnuti.
Turnir u malom fudbalu, organizovan u znak sjećanja na Juku Pramenkovića, a kojem se Šemko rado odazivao i čiji je početni udarac nosio pečat njegove ljudske veličine, ostaje trajni podsjetnik na Juku, ali i na ljude koji su uz njega stajali – u životu i nakon smrti.
Juka – Šemko – Džemo, neka im Allah, dž.š., podari Džennet.
Njihova imena ostaju upisana u kolektivno pamćenje sandžačkih Bošnjaka.
