Kompleksnost situacije na Zapadnom Balkanu ilustrativno pokazuje ponašanje i odnos EU prema regionu. Formalno je prisutna stalna„podrška“ i „zabrinutost“ čelnika EU prema Zapadnom Balkanu, dok faktički EU svojim potezima taj region udaljava od članstva u EU.
Da paradoks bude još veći, dok čelnici EU često izražavaju podršku Zapadnom Balkanu i njegovom evroatlantskom putu izražavajući zabrinutost zbog utjecaja pojedinih država u regiji, prije svega Rusije, Kine i Turske, svojom politikom (ne)proširenjaEU faktički gura Zapadni Balkana u „zagrljaj“ Rusije, a istovremeno te iste zemlje optužuje za tijesne veze i saradnju sa Moskvom, Pekingom ili Ankarom.
EU postavlja uvijek nove uvjete odnosno kriterije za članstvo za države Zapadnog Balkana. Eksperti upozoravaju, da već sada 15 država članica EU ne bi mogle u potpunosti ispuniti uvjete za članstvo, koji se traže od država Zapadnog Balkana. Pri tome se navodi kako su Bugarska i Rumunija primljene u članstvo, ali nedavno i Hrvatska, kojima su pogledali „kroz prste“ prilikom njihovog punopravnog učlanjena. Čak je 2004.godine u punopravno članstvo primljeno 9,5 država, jer je primljena samo polovina Kipra. Navode se i francuska pokrajina Korzika i italijanska pokrajina Sicilija u kojima regulativa EU ni izbliza ne funkcionira kako to zahtijevaju EU standardi, propisi i direktive.
(Ne)djelovanje EU je najilustrativnije na primjeru dijaloga između zvaničnog Beograda i Prištine o normalizaciji odnosa u kojem je EU posrednik. Iako je tzv. Briselski sporazum o vođenju dijaloga potpisan još 19.aprila 2013.godine, dijalog je bio prekinut u kontinuitetu punih 18 mjeseci. Dijalog je doživio potpuni fijasko. Dijalog je vođen netransparentnoi dok na jednojstrani EU često p(r)oziva države Zapadnog Balkana na transparentnost, s druge strane je i sama često netransparentna. Brojni su primjeri netransparentnosti i neprihvatljive uloge EU.
Analitičari smatraju, da se mora zaustaviti „iživljavanje“ EU nad državama Zapadnog Balkana te se moraju znati rokovi kada će zemlje postati punopravne članice EU, jer bez toga nema smisla nastaviti proces približavanja članstvu u EU. Posljednjih desetak godina otkako je region Zapadnog Balkana prepušten na brigu EU nisu zabilježeni značajniji pozitivni pomaci. Druge države posebno Rusija, Kina i Turska ojačale su svoju prisutnost i utjecaj u regionu. Zbog takvog djelovanja EU, bio je neophodan povratak SAD na Balkan. EU postaje sve manje pouzdan partner i može li EU prevazići unutarnju krizu bez snažne podrške SAD?